Don’t Look Up – dobar prikaz čovječanstva na rubu vlastitog apsurda

Jeste li pogledali Netflixov aktualni film Don’t look up? Ja sam morala zbog DiCaprio umijeća, a tu je i genijalna Jennifer Lawrence i Meryl Streep institucija. Ukratko, po meni, film je jako dobar prikaz čovječanstva na rubu vlastitog apsurda. Privatnog, poslovnog, kolektivnog, političkog, globalnog. Jako dobar prijenos kolektivne atmosfere prigušenog ludila. Ludila koje dobiva svoje mjesto pod reflektorom prilikom suočavanja s neočekivanom katastrofom. Parodični prikazi histeričnih osobnosti i međuljudskih odnosa u filmu nisu ni toliko daleko od realnog stanja. A, histerije ne nedostaje i u nastavku.

Utrka skrolanja

U svijetu konzumerizma i stote brzine, prava je rijetkost ukoliko stignemo pročitati rečenicu do kraja. Kamo li cijeli tekst. Skrolamo kroz sadržaje, izvlačimo citate, koristimo kontekste. U letu, kompluzivno dijelimo misli i citate s kojima rezoniramo na svojoj, trenutnoj i aktualnoj razini razumijevanja.

Ne zadržavamo se predugo na nečemu jer gutamo sve servirano. Pritom, pohranjujemo, a možda i preuzimamo tuđa stanja i atmosfere. Sve to u ludoj hektici, gonjeni vlastitim ciljevima i željama rođenim pod –  pitanje je čijim utjecajima. U svakom slučaju očekujemo profit. Neki u obliku lajkova, pratitelja, dijeljenja. A, neki u obliku priznanja i financija. Profit, dakle jesam kao filozofija 21. stoljeća.

Virtualni stage za životnu izvedbu

Jung je davno rekao da premalo znamo o čovjeku, njegovoj psihologiji i mehanizmu. Samim time, jedina realna opasnost na svijetu izvire upravo iz čovjeka. Činjenično, sloboda virtualnog prostora daje nam mogućnost da se izražavamo i da djelujemo. I, to je super. Istovremeno, taj prostor često služi i da jedni druge međusobno osuđujemo i kritiziramo. Što nije toliko super.

Okrutnost je dobila još jednu pozornicu. Pozornicu za svekolike ispunjene i krnje životne epizode. Izgleda da je ta okrutnost prisutna u svim sferama gdje je i čovjek. Obzirom na svu tu slobodu virtualnog prostora i digitalizacije u naletu, često se onda javlja i mučnina.

Mučnina koju samo sretnici prepoznaju pa je shvate kao potrebu za digitalnim detoksom. Znak da krivo koristimo sadržaje. Krivo znači vjerojatno previše i bez pravih filtera. Zamućena percepcija zasigurno zahtijeva svoj mir, tišinu i odmak od vanjske buke. Poznaje li moderan čovjek mir? Svi digitalni kanali i mreže za komunikaciju sami po sebi nisu problem. Problem je nesvjesno i kompluzivno korištenje istih.

Život ne stane u reels

I tako nafilani informacijama, oblikujemo svoju svakodnevnicu, ali i unutarnje stanje. Gradimo identitet, realni i virtualni. Trudimo se i da krajem godine složimo, ako dozvolite, pomalo histeričan reels sa sažetkom vlastitog života proteklih dvanaest mjeseci u par ubrzanih prizora. I to je sve predivno ukoliko pričamo o dragim uspomenama i trenucima.

Međutim, manje je predivno ukoliko time slažemo kolaž da ispunimo osobne praznine prezentacijom nečeg što nije. Mjerimo, pratimo, nastojimo biti u korak s… Ne znam točno sa čim. Ili kim.

Često se pitam kako li je odrastati uz sve to. Uz toliku hrpu utjecaja i informacija sa svih strana. S druge strane, mogućnost izbora i izvora motivacije i demotivacije nikad nije bila veća. A, samim time i prilika. Izgleda da opet sve ovisi o našoj percepciji.

Nedostatak razumijevanja

U tome svemu, međuljudsko razumijevanje kao da sve više jenjava. Vrlo brzo, instantnim osudama, jedni druge svrstamo u kalupe i kategorije. Uzimamo stvari, izjave i pojave iz konteksta i stvaramo apsolutne činjenice o drugima. A, tko god je ikad zagrebao ispod površine, zna da je apsolutno malo što u životu.

Pogotovo kod kompleksnih bića kao što su ljudi. Sve češće, to kategoriziranje prakticiramo i u realnom životu. Trgujemo, konzumiramo, kategoriziramo. U stotoj brzini. Kako je rijetkost ukoliko stignemo pročitati rečenicu do kraja, tako je i rijetkost naići na nekog s kapacitetom slušanja.

Tko sasluša prisebno i prisutno što imate za reći. Konzumiramo jedni druge polovično i potpuno nesvjesno. Zarobljeni u vlastitim psihodramama, nemamo mjesta za tuđe. Odnosi liče na transakcije. Sadržaje koji nam se ne sviđaju, imamo potrebu dislajkati i eliminirati na sva zvona svojim veličanstvenim kritikama i negodovanjem. Iza ekrana mnogo smo hrabriji. I kao da je zaboravljeno da ono što nam se ne sviđa, ne moramo ni pratiti.

Samim time, i ne komentirati. Sve to polako i usporedno preslikavamo i u realni svijet. Možda su u realnom svijetu ipak nešto sporije opcije follow i unfollow. Čisto zbog sveprisutne i raširene dijagnoze toksične ovisnosti.

Povezanost, a ne udaljenost

Smisao digitalizacije je bolja povezanost. Međutim, kako to često biva, ljudski proizvod sam čovjek okreće protiv sebe. Umjesto da smo povezaniji, mi smo se uspjeli udaljiti i sami od sebe. Glavama u ekranima, zaboravljamo gledati i vidjeti. Slušati i čuti. Osjetiti i doživjeti.

Ne dajemo priliku ni vrijeme, već smo u stanju osuditi na temelju slike, caption-a, posuđenog citata. Nedostatak prilike za vrijeme i prostor, nedostatak razumijevanja više je nego očit.

Alarmantno je da u moru svih tih atmosfera i trendova, vrlo lako postajemo odvojeni od vlastitih vizija, osjećaja i stanja. Kako ne dajemo prilike za vrijeme i prostor drugima, tako ne dajemo ni sebi za vlastite procese. Sve to stvara hektičnu amosferu utrke i života na punom gasu. Sve to pridonosi polovičnim i ispraznim odnosima. I naposljetku, gubitka svega što jest.

(Don’t) Look Up

Digitalni detoks potreban je svima kojima je glava u ekranima nesvjesno i prečesto. Potreban je svima koji su nafilani i nakrcani stanjima, osjećajima i atmosferama koje nisu njihove. Potreban je svima koje je konzumirani sadržaj odvojio od njih samih. Potreban je svima koji jurcaju kroz prostor i vrijeme. Možda se kad tad i svima to dogodi, a sretni su oni koji to prepoznaju. Kako digitalni, tako je potreban detoks i u nevirtualnoj stvarnosti.

Odmak od hrane i pića nakon kojih se osjećamo loše. Odmak od ljudi nakon kojih se osjećamo loše. Odmak od gonjenja profita koji nas naposljetku i ne usrećuje. Odmak od buke zbog koje više ne čujemo.

Odmak od utjecaja zbog kojih više ne znamo što uistinu želimo. Odmak od glasova zbog kojih ne čujemo vlastiti. Odmak od prostora u kojima nemamo zraka. Odmak od jurcanja u kojem nestajemo, a kojeg ni vrijeme ne sustiže. Stanite malo & look up. Naravno, ako se usudite.