Elif Shafak: Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela

“Vjere da će sutra biti bolje nego jučer danas jednostavno više nema.”

Najnovije djelo meni možda i najdraže autorice Elif Shafak esej je u kojem ona na sebi karakterističan način pripovijeda o podjelama, vjerskim, rasnim, nacionalnim, ali i onim trenutno najgorim, ljudskim. Tako je, sve više se udaljavamo i sve manje smo ljudi. Dijelimo se na sve moguće načine, oko svih mogućih tema, ne razmišljajući jedni o drugima. Što je tomu razlog? Trenutno stanje u svijetu? Prevelike razlike između nas “malih” i onih iznad nas? Nepovjerenje, sumnja, nedostatak empatije?

“Ponekad najmanje pripadaš onamo gdje se genetički ili etnički naizgled najbolje uklapaš. Ponekad si najusamljeniji među ljudima koji su ti fizički slični i naizgled govore isti jezik.”

Elif Shafak je ponovo pogodila žicu. Dotakla se teme o kojoj bi se moglo danima sjediti i raspravljati. Napravila je to iznimno oprezno, ali i pronicljivo, bez prozivanja, ali i pomalo osuđivački. Ovaj esej je poput jednog apela u pomoć, poziva na buđenje, suočavanje s vlastitim demonima, onima koji nakon nekog vremena počnu upravljati načinom na koji komuniciramo i razmišljamo.

Elif Shafak: Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela

Mnogo je toga uspjela na jedan vrlo jednostavan način ubaciti u ovih sto stranica i ostaviti čitatelja s bezbroj pitanja u glavi. Ni u jednom trenutku nas ne omalovažava, nikoga ne vrijeđa, ali potiče na promišljanje. Esej je podijeljen u šest poglavlja, svako poglavlje opisuje jednu od naših emocija koje trenutno osjećamo.

Barem većina nas. Nismo imuni na ovo što se događa oko nas, koliko god mislili da smo jaki i da nas to ne dira. Ako ništa, podsvjesno. Različiti smo, reagiramo na drugačije načine, neki su više pogođeni, a neki manje onime što nas okružuje.

Neki baner

Shafak me ponovo oduševila. Uspjela je s toliko malo riječi reći toliko mnogo. Unijela je sebe, etnički i ljudski. Navela nas da i sami sebe proučimo, rastavimo na proste faktore, na ono osnovno, našu bit. Natjerala nas da se preispitamo, ali i da preispitamo svoj odnos s drugima.

“Analizirajte, shvatite i razmislite odakle dolaze negativne emocije, iskreno ih prihvatite, ali i primijetite ako i kad postanu repetitivne, restriktivne, ritualne i destruktivne, i zašto su postale takve.”

Neka neobična svakodnevica nas je stigla. Naredbe, odluke, sve s vrha. A mi smo svakakvi. Neki slijepo prate, drugi se u potpunosti odmeću, a ostatak je negdje između, promatra i možda i najviše pati. Primjećuje i nije zadovoljan jer su razlike sve veće, podjele zastrašujuće, a razina svijesti i nekakvog razumijevanja sve niža. Apatija je jedno od poglavlja ovog eseja. I to je ono što me najviše straši.

“Apatija – naizgled miran, ali vjerojatno najopasniji osjećaj. Jednako kao što je bijela boja kombinacija svih boja, apatija je kombinacija brojnih emocija: tjeskobe, rozačaranja, zbunjenosti, umora, ogorčenosti…”

Mogla bih prepisati gotovo svaku rečenicu iz ove knjige, ali ostavit ću i čitateljima ponešto. Vjerujem da je neće svi doživjeti na isti način, mnoge će možda nešto i uvrijediti, ali ipak mislim da će većina prepoznati što je ova iznimna autorica svojim mudrim riječima željela poručiti.

Osluškujte otvorena srca, ne budite isključivi, svi smo isti i u istome.

“Manjak osjećaja najopasniji je osjećaj.”

Izdavač: Hena COM / via Books

Neki baner