Na izgled sasvim obična žena rođena početkom 19. vijeka u Jorkširu u Engleskoj. Peta od šestoro djece, mirne, povučene naravi, slabašnog zdravlja i privrženosti za porodicu. Otac joj je bio sveštenik i siromašni zemljoradnik, a majku je izgubila u ranoj mladosti. Nakon smrti njene majke otac nju i sestre šalje u ženski internat ne sluteći strahote koje su djevojčice tamo preživljavale. U knjizi njene starije sestre “Jane Ejr” opisani su detalji torture i mučenja iz tih dana.
Otac, nakon što je uvidio kobnu grešku djevojčice dovodi kući, međutim kasno za najstariju sestru koja se kući vratila sa poodmaklom tuberkolozom i preminula sa 11 godina od posljedica takvog života. Premda je bio strog, njegova je ljubav za ćerke bila topla i srdačna. Teško da se ikad oporavio od smrti svoje ćerke, a kasnije i ostale djece koju je nadživio i umro u starosti slijep. Tokom života nabavljao im je knjige i novine i time poticao njihove umjetničke duše na stvaranje i ljubav prema pisanju.
U nekim zapisima pronađeno je, da su ih u internatu grizli miševi, da je pod bio leden i da su trpjele nezamislive torture od vaspitačica.
Emili je svoj život nastavila u svijetu mašte traživši utočište u peru. Odrastala je u surovim pustarama Jorkšira odakle i inspiracija za najljepšu ljubavnu priču svih vremena. Iz dnevnika njene sestre kasnije saznajemo da ustajala u svitanje, pekla hleb, obavljala kućne poslove, izlazila na kraj sa pijanim bratom i stizala da piše.
“Wuthering Heights” odnosno Orkanski Visovi, kako je prevedena na našem jeziku, nastala je kao proizvod njene neiscrpne kreativne mašte, u vremenu kad je pisala pod pseudonimom Aktor Bell , jer je bilo nezamislivo da žena u ono vrijeme piše romane.
1842 godine odlazi da se školuje u Brisel, međutim njena povučena i neprilagodljiva narav natjerale ju je da se odmah vrati kući. Nikad nije pokušavala da se uklopi ili proturječi svojoj tananoj prirodi. Kako opisuje njena sestra, Emili nije mogla da zamisli da se druži sa bogatim djevojkama iz grada kojima je samo na pameti da se udaju. Vratit će se kući da brine o svom ocu i bratu i da piše. Pokušala je da otvori privatnu školu u svojoj kući sa sestrom, meutim bezuspješno jer nisu imale đaka.
Prve maštarije sestara Bronte nastale su inspirisane olovnim vojnicima njihovog brata Patrika, kojima su obilježavale tajne mape na sićušnim papirićima iz kojih su se iznjedrile najljepše priče i stihovi svjetske književnosti. Stvoreni su prvi zapisi u malenim knjižicama veličine šibice, bez znakova interpukcije i razmaka. Slušali su priče svoje dadilje, koja je govorila o strašnim zbivanjima i tako su nastala vanvremenska djela.
Brat se računao kao najtalentovanije dijete ove porodice. Radio je kao učitelj i slikar u školi, meutim nakon što je dobio otkaz jer je uhvaćen u aferi sa ženom svog poslodavca, odao se alkoholu i opiumu i ubrzo je nakon toga preminuo.
1847 godine kad je njen roman ugledao svjetlost dana, dočekan je na nož. Kritika ga je okarakterisala kao bezumnog i grubog dok ja danas volim da kažem da to nije ni čudo, jer je Emili bila vjekovima ispred svog vremena.
Fascinantan narativni stil, sama radnja koju prepričavaju i postepeno otkrivaju dva različita lika koja se sreću na početku romana, smatra se najvažnijim modernističkim elementom. Zaplet romana odaje nezamislive inspiracije autorke, koja je ljubav glavne junakinje Ketrin prema domovini pronašla u svojoj nepresušnoj ljubavi za dom. Dubine osjećaja glavnog junaka Hitklifa koji je u ono vrijeme opisan kao izopačen, dan danas izazivaju ludačke osjećaje čitaoca.
Ljubav između njih dvoje, njihovo odrastanje i život u Visovima opisani su tako, da bi ste se nakon čitanja romana mogli zakleti da ste bili tamo. Možete da namirišete pustaru, da osjetite mrak i prljavštinu sitnih duša koje se opisuju u ovom neobjašnjivom djelu, da razumijete izopačenu narav glavnog junaka čak i da se sažalite nad njim. Ketrin i ako u mnogome različita od Emili, dijeli sa njom vjerovatno spoznaje o ljubavi i o mukama, koje su ih obje zadesile kao i usplahirenu mladost koja je prerano okončana i tragično ugašena kod obje žene. Kad pričam o njima, ne mogu da odvojim koja mi je bila stvarnija. Emili koja je uistinu živjela na ovom svijetu ili Ketrin koja ne može nestati dok god je književnosti. Roman je nekoliko puta ekranizovan, međutim teško bi se moglo reći da makar i blizu može dočarati priču. Kao i sva velika remek-djela smatram da je oskrnavljen pokušajem prenosa na filmskom platnu i bez sumnje nervirat ćete se propustima režisera.
Ne mogu da pojmim, kao ni obožavaoci njenog lika i djela širom planete, kako je ovakva žena mogla da nas uskrati njenog pera i talenta obzirom da su visovi jedini roman koji je ikad napisala.
Postoje špekulacije da je drugi roman započet a da ga je nakon njene smrti zapalila Šarlota, njena sestra jer nije željela da bude otkriven ili podvrgnut kritikama i osudama društva. Ne postoje dokazi o tome, samo žal i beskrajna zahvalnost što je čovječanstvu ostavila neprocjenjivo književno djelo svih vremena.
Nikad se nije udala niti postoje svjedočenja da je bila zaljubljena.
Umrla je od tuge ili tuberkoloze u tridesetoj godini i nikad nije dočekala potvrde o uspjehu svog jedinog romana. Nakon njene smrti Orkanski Viskovi su proglašeni remek djelom svjetske književnosti, dan danas se prodaju u milionima primjeraka širom svijeta.
Ako odete u Englesku, nećete pronaći dijete koje nije čulo za porodicu Bronte. Njihova porodična kuća danas je muzej i hotel koji posjećuju obožavaoci širom planete. Grobno mjesto Emili Bronte nalazi se u dvorištu kuće, kao i grob njene junakinje iz romana i čuva besmrtnu priču o postojanju ove nevjerovatne žene.
Usudit ću se da izdvojim najljepše rečenice iz romana:
“Kada bi sve nestalo sa zemlje, a on bi jedini ostao na njoj, opet bi imala želju da postojim. Ali kada bi on nestao, ili kada nas više ne bi bilo… svet bi postao za mene stranac i to moćan, razoran.”
“Sad bi za mene bilo poniženje da se udam za Hitklifa, te on neće nikada saznati koliko ga volim, i to ne zato što je lep, Neli, već zato što je više JA nego što sam i sama. Bilo od čega da su naše duše sazdane, njegova i moja su iste; a Lintonova se razlikuje od moje kao mesečev zrak od munje, i mraz od vatre.”
“Moja ljubav prema Lintonu je kao lišće u šumi-vreme će je izmeniti, svesna sam toga kao što zima menja drveće. Moja ljubav prema Hitklifu liči na večite stene ispod površine; izvor malo vidljive radosti ali neophodne. Neli, ja sam Hitklif! “
– Ne mogu da živim bez svoje duše!
– Celi svet je stravičan zbir podsećanja da je postojala i da sam je izgubio!
Jovana Šekularac
Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*