Žena nije žrtva nikakve misteriozne sudbine: ne smijemo zaključiti da je njeni jajnici osuđuju da vječno živi na koljenima.
Simone de Beauvoir
– Muč’ silo nečista! Tri koraka ispred mene! – Sjećate se Matana i njegove Nuše?
Starog Kikaša i izraza „silo nečista“ , kada bi se obraćao ženskim članovima obitelji?
“Silo nečista”
Pitate se što me navelo da ih se prisjetim? Nedavno sam na jednom od portala pročitala raspravu o tome smije li se žena pričestiti za vrijeme trajanja menstrualnog ciklusa? Da li je dovoljno čista da bi primila svete sakramente? I ne bi me to toliko iznenadilo da se svako malo netko iz crkvenih krugova ne dodirne ženskog reproduktivnog sustava. I uvijek, stoljećima, aktualno pitanje: što to žena smije ili ne smije.
Da, žene smo. Imamo jajnike i maternicu i svaki mjesec „one dane“. Namjerno ih tako zovem jer još uvijek nailazim na sram kod pojedinih žena kada stvari treba nazvati pravim imenom.
Zašto je to tako? I zašto se sramimo najprirodnijeg procesa koji se događa u našem tijelu? Kojeg prihvaćamo svaki mjesec (istini za volju, baš i nemamo nekog izbora), isto kao što prihvaćamo i činjenicu da svaki dan moramo jesti, piti, obavljati nuždu.
Ma samo sam “bolesna”
Jeste li i vi bile „bolesne“ tih dana i tim riječima tražile oslobođenje od tjelesnog odgoja?
Dobro došle u klub. I ja sam. OK, bilo je to prije dosta godina. Ali zašto i danas postoji stigmatizacija tih dana, kada su nam informacije toliko na dohvat ruke?
Kroz povijest, menstruacija je uglavnom bilo nešto o čemu se ne govori. Sramota za ženu. U nekim povijesnim razdobljima žena je u danima menstrualnog krvarenja bila odvojena od ostatka obitelji, dok ne bi postala „čista“. U nekim dijelovima svijeta i danas postoji to pravilo.
Ne bi smjela kuhati, da ne zagadi hranu. Ne bi smjela u crkvu da ne zagadi crkvu.
Izmišljeni otrov “menotoksin”
Kod nekih naroda postajao je obred ritualnog pranja prije povratka u obitelj, nakon što bi ciklus završio. U jednom periodu išlo se tako daleko da se istraživao tzv. menotoksin, kojeg žene otpuštaju tih dana, što kroz menstrualnu krv, što znojem i tjelesnim tekućinama, a taj izmišljeni otrov, zamislite, bio je toliko jak da je čak mogao usmrtiti i supružnika.
Gotovo da nema religije koja se nije bavila pitanjem menstruacije i propisivala pravila, odnosno zabrane za žene tih dana. Za sve je bila okrivljena Eva, a žene su nasljednice njenog grijeha po „Božjoj volji“. I nema tu puno rasprava, princip je isti, nijanse male. Ti dani su smatrani i sramotom, pa čak i u novije vrijeme nije poželjno da se o njima priča, da se zna da tamo dolje imamo to „nešto“, sve sa preporukama što treba odijevati tih dana, a što ne. O samoj praktičnosti odijevanja nekom drugom prilikom.
U zadnje vrijeme bombardiraju nas reklame higijenskih uložaka. Sigurnost na prvom mjestu, sretne žene, neopterećene mjesečnicom, bla, bla, bla… Dok sa druge strane tamo netko raspravlja smije li se žena pričestiti.
Muškarci, na svijet ste došli kroz žensko tijelo!
Dragi moji muškarci, svi vi koji se drznete raspravljati o čistoći žene, današnji i svi oni iz povijesti i prapovijesti. Svi ste izašli iz maternice iz koje svakog mjeseca izlazi menstrualna krv. Da nije bilo te „nečistoće“ ne bi bilo ni vas. Tako čistih. I da, jako me ljuti kad se netko, čija to sfera interesa nikako ne bi trebala biti, drzne raspravljati o ženskom intimnom zdravlju i gurati nos gdje mu nije mjesto. No, kad primijenim tezu o cjeloživotnom učenju, neke stvari postanu mnogo jasnije.
Sjećate se ginekološkog kongresa pod patronatom crkve, prije nekoliko godina?
Sigurno ste primijetili i da se svako malo spomene tamo neki svećenik koji je eto uhvaćen u nezgodnom trenutku, in flagranti, a opet tamo neki drugi ima čak i djecu, iako se zavjetovao na celibat?
E, pa, nemojmo biti toliko uskih shvaćanja. Jer ako prihvatimo kao normalno da se crkva bavi organizacijom ginekološkog kongresa, onda moramo razmišljati još šire.
Cijeloživotno obrazovanje je obaveza
Jer, kako da jedan svećenik zna išta o bračnim dužnostima žene, o funkciji ženskih spolnih organa i sl., ako uporno ne radi na sebi? To je zapravo bit cjeloživotnog učenja, stalnog nadograđivanja znanja. To je kao da spremaš ispit iz osteologije a kost nikada nisi imao u ruci. Teorija bez prakse? Čisti promašaj. Ne dao Bog pa da ga jednom pošalju na neki od narednih ginekoloških kongresa pod patronatom crkve! Kakvu bi sramotu jadnik doživio pred najezdom svih tih, njemu nepoznatih pojmova. Zamislite scenu: slajdovi se izmjenjuju; folikul prepušta mjesto corpus luteumu, tamo neka zigota putuje do endometrija, a tek pubis, pa cervix, a vaginu da i ne spominjemo… Ajmeeeee….
No, vjerojatno jedan kongres nije bio dovoljan, trebat će još koji da se mjesečnica kod žene prihvati kao prirodan proces. Čist. Nemojmo biti skeptične. Ipak se kreće!
A što reći o klečavcima?
E da, imamo mi i naše klečavce. Oni se žrtvuju, kleče i mole za našu čednost. Ne znam prisjete li se koji puta i menstruacije u svojim molitvama, da nam olakšaju muke i bolove svakog mjeseca, ali tu su oni i brinu, ako ništa drugo, da nam suknja uvijek bude dovoljno duga, a kuhača i krpa na dohvat ruke.
Mislite da ste grešne ako se u dane ciklusa idete pričestiti? U tom slučaju grešne ste samo pred sobom, jer takvim razmišljanjem i stavom ste iznevjerile sebe i svoju prirodu žene. Onaj gore, ako vjerujete u njega, ne pravi razlike, sve nas voli jednako. Razlike su nastale na zemlji, po zemaljskim zakonima, koje su pisali ljudi, nebitno iz kojih pobuda.
A Eva i njen grijeh? Obzirom koliko je ženske krvi i suza proliveno kroz povijest, a sve na račun tog grijeha, otplatile smo ga odavno.
#BLOG piše Na marginama duše
Napomena: Stavovi izrečeni u kolumnama i tekstovima objavljenima na portalu Amazonke.com izričiti su stav autora, te nisu nužno i stav redakcije portala.
Rođena sam u Koprivnici 1973.godine, diplomirala na Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima. Pišem od najranijeg djetinjstva, a zadnjih nekoliko godina aktivno se posvećujem pisanju. Radovi su mi, što poetski, što prozni, objavljeni u više od 30 zajedničkih zbirki i na nekoliko portala, a krajem 2022.godine izdajem i svoju prvu zbirku poezije i kratkih priča “Zvona s Kamenika”. Aktivno sudjelujem na promocijama i susretima književnika. Trenutno pripremam svoj prvi roman.
Volim spajati nespojivo, tražiti bisere na zaboravljenim marginama, širiti krila i kada ih režu. Moje su priče upravo o tome, o zaboravljenom djetetu u nama i njegovim snovima, koji, uz malo hrabrosti i puno volje, ne ostanu uvijek nedosanjani, unatoč svom sivilu stvarnosti koja nas okružuje.
Volim spajati prošlost i sadašnjost, nastojeći probuditi u čitaocu sjećanja (starijih generacija), a možda i ponešto naučiti mlađe generacije, ali i zaintrigirati na razmišljanje o dobrim i lošim stranama kako prošlosti tako i sadašnjosti, te svakodnevnoj borbi protiv iskušenja koje nam život donosi. Osim toga, pišem i osvrte na neke društvene događaje, često sa dozom ironije i sarkazma.