Došla sam ti s ljubičastim zvončićima, oko 5 popodne, odmah iza posla. Bila sam i jučer. Svi smo jučer bili. Donijeli smo puno cvijeća, ali ne mogu ti danas doći praznih ruku.
Što sad prigovaraš da trošim. Ti si me tako učila. Ti i tata.
“Ne ide se kod nikog praznih ruku.”
Ako se tako ne ide kod nikog, kako da dođem k tebi?!
Napravila sam mjesta za ljubičaste zvončiće. Pomicala sve: lijevo desno, gore dolje. Dok nije izgledalo savršeno. Koliko išta može biti savršeno na ovakvom mjestu.
Svidjelo bi ti se. Voljela si cvijeće.
Dok sam pomicala aranžmane, pogledala sam u tvoju nasmijanu sliku na sivom mramoru:
Smiješ se ha? Dok ja plačem.
Govoriš: Koji ti je vrag, vidi cvijeće! Je l’ da je lijepo.
Trebala sam ga nositi tebi u stan, bleso jedna, a ne ovdje.
Zašto si morala biti tako prokleto tvrdoglava? Od početka si govorila, ako dobiješ koronu da ćeš sigurno umrijeti. Vikala sam da ne budališ, ali bila si uporna.
Baš si morala biti u pravu. Ti jednostavno, moraš uvijek biti u pravu.
Zašto si morala biti tako prokleto tvrdoglava?
Reci; Vidiš me? Čuješ?
Govoriš li mi od gore: Pa rekla sam ti.
Jesi mama! I trebala sam ti vjerovati. Možda te nekako više čuvati! Ne znam ni sama.
Nego, jesi li mislila da će nas ovoliko dugo držati? Da ćemo s vremenom otplakati. Otupjeti. Nastaviti.
Samo da ti kažem; ne ide baš tako. Još uvijek, a danas je točno godina dana…
(Jbn godina dana, a čini se kao da sam prije minutu, slučajno, greškom, krivo upućenim pozivom, saznala da te nema. Kao da sam prije samo minutu, vrištala u slušalicu da mi ne izražavaju sućut. Da si živa. Na respiratoru. Ali živa. Kao da sam prije samo minutu, sklupčana plakala na kuhinjskom hladnom podu. Tupa!)
Još uvijek ti ja čekam da telefon zazvoni u 7 popodne, da Fran vikne iz sobe:
Sad će baka pitati. Do kad si danas radila, jesi jela.
Čekam da otvoriš, kad pozvonim na vrata. Da te vidim kad vozim zaobilaznicom, kako se s tetom Tonom vraćaš iz šetnje sa stručkom cvijeća ili šparogama u ruci.
Znaš…
Ne sjećam se tvoga glasa.
Zar je toliko prošlo?
U kojem trenutku zaboraviš nečiju boju glasa?
Teško mi je zbog toga. Iako se živo sjećam tvoga lica. Kose. Pogleda. Ruku.
Ruke. Imamo iste ruke. Ti ja. Dugačke prste. Dugačku pločicu nokta. Iste zelene oči.
Tražim tebe u sebi, bratu, djeci, nama… tražim da bude lakše. U onim trenucima kad sam svjesna da te nema. U svim ostalim trenucima, bliži mi je osjećaj da si tu, samo te nisam neko vrijeme vidjela.
Tako je lakše. Znaš!
I zato čekam…
Ili dođem ovdje k tebi. I pričam!
Dodirnem sliku!
Kažem:
Fališ!
