U današnje vrijeme bombardiraju nas sa pozitivom. S Instagrama nam se smiješe lica preplavljena radošću, lijepe stvari nas vrebaju sa svih strana, fotografije ljetovanja i predivnih destinacija, odjeće i cipela. Cijeli svijet vrišti – budi pozitivan, budi hrabar, ne odaj se tuzi.
Nekoliko puta sam upozoravala da takav svijet nije realan i nema smisla, ali sad se pitam – ne nestaje li tuga kao emocija polako iz naših života, ili je jednostavno označena kao negativna emocija i kao takvoj joj nije mjesto na društvenim mrežama u kojima svi mi živimo.
Tuga na lošem glasu
Tuga kao emocija nije negativna, ali uvijek su nas od malena učili da je ne proživljavamo. Kad smo kao djeca plakali jer smo razbili igračku, govorilo nam se – ne plači. Ako smo kao dijete bili plačljivi, ista stvar. Ne samo da nas se obilježavalo kao „teške“ nego je uvijek bila prisutna ona – a zašto sad plačeš? I tako nekako smo naučili da nije dobro plakati i biti tužan, jer ili budeš kažnjen, ili budeš težak.
Tuga je dobila lošu reputaciju. Mitovi modernog društva tjeraju nas da pomislimo da su sve emocije samo za slabiće i da je najbolje uzdići se iznad njih. Stigme koje okružuju emocije čine da osuđujemo sami sebe kad se osjećamo tužno.
Nemoj biti slabić, kažu. Budi jaka žena, jak muškarac, jako dijete. I onda većina nas gura osjećaj tuge dalje od sebe, ne bi li odagnali neugodu i koristeći sve tehnike koje nam servira mozak, um i tijelo.
Ustvari, tuga je univerzalna i ključna emocija koju svi proživljavamo.
Tuga, iako se vrlo često brka s njom, nije depresija. Depresija je bolest u kojoj osoba ne može izaći na kraj s vlastitim emocijama i svijetom oko sebe. Tuga je pak prirodan odgovor naše psihe na gubitak ili neuspjeh. I ta dva pojma ne smijemo gledati kao ista.
Tuga je najnormalnija emocija i ne bismo smjeli osjećati krivnju zbog nje. Ukoliko se dogodi situacija koja u nama izazove tugu, njoj se treba prepustiti. To je prirodna reakcija poput bijesa, straha ili radosti. Pa ipak, mnogo ljudi je potiskuje zbog srama, grižnje savjesti ili krivice.
Skrivamo sebe
Jesmo li zaista prestali biti tužni ili smo naučili da tugu skrivamo od drugih? Tuga nije nešto što nas gleda s naslovnica i sa Instagrama. Vrlo često ona se skriva, potiskuje, a ustvari ima znakovitu svrhu. Sjetimo se malog djeteta koje plače. Rijetko tko će okrenuti glavu i ne priskočiti da ga utješi. Tuđa tuga u nama izaziva splet emocija.
Poželimo utješiti, pomoći, podržati. I to je njena vrijednost. Empatija je urođena većini nas, a tužan čovjek zahtijeva našu pomoć i podršku. Zahtijeva zagrljaj i toplu riječ. Evolucijski gledano, tuga je nešto što nas je uvijek zbližavalo s drugima. Ljudi, pa čak i nacije, ujedine se zbog utjecaja tuge. Pa gdje je onda nestala naša osobna tuga koju bismo rado podijelili s prijateljima i poznanicima?

Moje mišljenje je da je opasno okrenuti lice tuzi. Bilo da smo tužni zbog smrti bliske osobe, nostalgiji za rodnim krajem, ili prekida ljubavne veze, tuga je nešto što kroz nas mora proći. Sve drugo silovanje optimizmom i pozitivnošću na kraju rezultira potiskivanjem koje pak nađe svoj izlaz u bolesti.
Pustite suze da isperu tugu. Potražite pomoć i podršku dragih prijatelja. Zbog tuge nećete biti slabić ili kukavica. Živite autentičan život. I ne zaboravite biti ljudi, ne ona lažna lica koja vas promatraju s društvenih mreža nego pravi ljudi od krvi i mesa.
Jer da nema tuge, kako bismo uostalom znali što je radost i vrijednost života. Kako bismo vrednovali odnose za koje znamo da ćemo ih najzad izgubiti. Tuga je ono što daje težinu našem životu i vrijednost našim odnosima. Ona nas prizemljuje i pomaže nam.
Zato, budite tužni ponekad. Ne dajte da ode i zadnji dio čovječnosti koji nas određuje kao ljudska bića.
Dubravka Lisak

Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!