Glava u pijesku

Procijenjeno vrijeme čitanja: 4 minutes

Rođenje je tek fizička činjenica. Živjeti uistinu počinješ u trenutku kada tako odlučiš.

Držanje glave u pijesku podrazumijeva konstantnu pognutost, podložnost svijetu kojem pod svaku cijenu želiš pripadati (a kad za nešto plaćaš svaku cijenu, tada obično sebe daješ u bescijenje).

Životarenje

U tom pijesku ne dišeš, ne uistinu. Samo hvataš atome kisika koji te podsjećaju da si živi organizam, da ispunjavaš elementarne uvjete postojanja te da kao takav imaš pravo tu činjenicu istaknuti urbi et orbi, gradu i svijetu.

Naime, iako potpuno oglušen na izazivački žamor života i vidokruga ograničenog na svoj mali mutni pješčani džep, doista imaš puno pravo reći: “Živ sam, ali ne živim.”

Neki baner

Vjerojatno nećeš imati veliku publiku za tu svečanu izjavu, doduše. Točnije, oni na površini možda čuju tvoje mrmljanje, ali te ne cijene dovoljno da bi te poslušali, dok se ona bića koja s tobom životare u pijesku ionako na svaki zvuk razbježe po tami. Mrak, onaj koji nastaje kada zatvoriš oči, utjeha je i utočište. Ako ti ne vidiš svijet, možda niti on ne vidi tebe.

Ali zato njuši tvoj strah taj ogromni, proždirući svijet. Uperio je u njega svoj pravednički kažiprst i sada primjećuje koliko se meškoljiš sa tom zatrpanom glavom i visoko uzdignutom stražnjicom koju svako malo neki njegov dio šutne, gurne, naruga joj se tako goloj i izloženoj.

Ti stisneš zube pod kojima škripi pijesak. Usta su ti ga vazda puna (pa sve što kažeš nije dovoljno glasno ni dovoljno razumljivo i svijet te šutne još snažnije, možda da te natjera da progovoriš, a možda mu uopće nije stalo, jer ako tebi nije stalo do svijeta u sebi, zašto bi svijetu bilo stalo do tebe u njemu).

bird s eye view photography of road in the middle of desert
Photo by The Lazy Artist Gallery on Pexels.com

Na površini vrijeme prolazi; život izaziva, daju se riječi, prihvaćaju prilike, krvare ruke i srca (tako ljudi znaju da su živi, barem oni koji ne žive s glavom ispod pijeska), nema odustajanja, ako ti nećeš, netko će drugi, od života kidaš svoj dio, gužva je pod suncem, a svi bi osjetili njegovu toplinu, točnije svi osim tebe, ti još žmirkaš u svojoj pješčanoj tami.

Ali, dok ti je glava tako sigurna, um uronjen u tisuće zrnaca koja se pomiču, šuškaju, bježe kroz prste onih koji su shvatili što radiš – možda prijatelja, možda ljubavnika, možda putnika namjernika koji se sažalio nad tvojim jadnim pokušajem neživljenja – srce ti je još vani, iznad pijeska, ono čuje sve što propuštaš, pa ti pokuca jače svako malo,

Morseova abeceda ljutitog, ojađenog srca – zašto ne surađuješ sa mnom, ostavljaš me ovdje sa stražnjicom u koju svi udaraju kad im se smisli; srce i stražnjica, kakvo poniženje za jedno srce.

Život proleti u trenu

Znam neke koji su ostarjeli s glavom u pijesku. Život im se razmotao kao stari fotografski film, a oni su, pogledavši slike, shvatili kako se nijedna nije razvila. Sve sami negativi, tek slutnje onog što je fotografija mogla postati.

Za pozitive je potrebno osvjetljavanje, onaj čudotvorni trenutak u kojemu život poprima jasne obrise, kada ga slažemo u album u svojoj glavi. I, možda, slika nije uvijek savršena, ali Bože moj, barem smo pokušali. Bili smo dio tog trenutka i on je bio dijelom nas. Nismo ga pustili da nam prođe iza leđa dok nam je glava u pijesku.

A neki su, reći ću ti još i to, dočekali kraj (ne pomišljaj odmah na umiranje, mnogo je načina za smrt dok još živiš), a da nikada nisu vidjeli dalje od pijeska. Samo su im zatrpali ostatak tijela i nastavili prelaziti preko utabanog pijeska – ionako ne žive, iako su živi.

Ruke su ti isto vani, znaš to, njima si i zatrpao glavu, vlastitim rukama. Već danas noktima prokopaj put do glave, podari joj i vid i sluh i glas. Jer ako zatrpan, pustiš drugima da gledaju, slušaju, govore umjesto tebe, njima ćeš i pripasti.

Drugima, nikada sebi. Sebe ostavljaš u onom pijesku, fotografiju koja nikada neće biti u albumu. Vječiti negativ složen u kuvertu, kao i svi negativi.

Možda ih razvijemo jednom, a možda i ne, i onda ih zaboravimo, i prođe vrijeme, a ti si još uvijek negativ. Drugi su odlučili biti fotografije, ljepše, ružnije, iskidane, zgužvane, skrivene, u boji, crno-bijele, ali fotografije. Razvile su se u svoju svrhu.

Budi poput njih, razvij se u beskraj, koliko god možeš. Pijeskom napuni pješčani sat da uvijek, uvijek znaš koliko malo vremena zapravo imaš. Zato izvadi glavu iz pijeska, sad, ovog trenutka, jer je možda već jučer bilo prekasno. Ali, barem znaš da si pokušao, borio si se, živ si i živiš. Reci to svijetu, ne, vikni mu, čopor nalaze oni koji urlaju dovoljno glasno, sa glavom visoko, visoko, pod suncem.

Neki baner