I ne volimo princip – Pamti, pa vrati

Procijenjeno vrijeme čitanja: 4 minutes

Nisam neka plačipizda. Imam 37 godina, dvoje djece, dovoljno obaveza, veša i ustiju dnevno za namiriti da bih oplakivala jedan cijeli dan nekog idola. Mislila sam da je tako…

Nisam hladna ni površna, al’ da čuvam karte s koncerata, kutije s đačkim uspomenama, mliječne zube ili da imam vremena i živaca za idole i žaljenja, to ne. Nekako se stvori ta higijena u sebi i oko sebe da puno jače uživaš i cijeniš trenutke bez njonjavih dokaza za “kasnije” (čit. – za prašinu), da čuvam predmete… ne.

Tako zamišljam one koji plaču u jastuk za najdražim pjevačem. To priliči teenage-rici zaljubljenoj u Jared Leto-a devedesetih u domu na Savi. Mislila sam da je tako…

Međutim, na vijest da je Đole otišao… stislo mi se grlo, suze, uspomene, sjeta, ljubav, strast, mladost, mladost i instinktivno sam krenula podijeliti na fejsu neku njegovu pjesmu. Kao… bit ću bliže.

Naravno, palo mi je odmah na pamet svih 18 najdražih naslova. Stavila sam prvu s reda. Ne mogu pogriješiti.

Neki baner

Pa sam ju brzo pustila, pojačala, pjevala na cijeli glas, pa još jednu, pa još jednu… Brzo završila/zagorjela večeru, dala djeci i prebacila se na snimku koncerta iz Pule na televiziji.

Prvi put sam sebi samoj u društvu natočila žesticu. Pjevala sam na cijeli glas, na nogama kao na koncertu. I one vokalize u “Ne volim Januar” i one recitale “takav sam bio đak”.

Svi su zvali da mi kažu da je umro naš Đole

U međuvremenu zvonio je mobitel 20 puta. Svak zbog istog razloga “Umra je Balašević!”. Čak i neki koje nisam čula iz perioda kada smo živjeli u studentskom domu. Imali smo se potrebu čuti, kao da smo nešto činili tim.

Čitali smo tu večer sve članke koji su izlazili o njemu, Oliveri, trnci nas prolazili zbog mase na trgu u Novom Sadu, kasnije zbog osvjetljenje vijećnice u Sarajevu, javnog gradskog prijevoza s osvijetljenim pozdravima Đoletu, našvrljanog Bećarca i lampiona u Zagrebu…

Istu večer netko je načuo da bi se sutra u 16h u Splitu okupili fanovi. Zamalo sam poslala poruku i jednom bivšem kojeg petnaest godina nisam čula. Nekako kao da bi bilo ok, jer taj dan nema barijera doli emocije prema Mornaru.

Nas par smo se sutra uputile, ne znajući hoćemo li biti ikog.

Peristil se polako punio. Rijeka ganutih ljudi, pristojnih ljudi, svih uzrasta… rijeka Đoletovaca, pozitivaca, duhovitih optimista, altruista, književnika, novinara, umjetnika, rokera, sportaša, malih velikih skromnih ljudi, bakica, mahom bračnih parova za ruke… pozdravljali se svi među sobom “obiteljskim” ohrabrujućim pogledima “Ajmo zapivat nešto!”.

Počelo je tiho i suzno sramežljivim glasovima do rasplesanog Čardaša, bosih nogu, gromoglasnog pljeska i skandiranja, energije koja je nosila glasove, ples i zbližavala ljude u pjesmi.

Imali smo i bijele zečeve za Nove Klince, imali smo i nove klince i Cirkus za rastanak. Imali smo lampione, ganutog fana u dresu njegove Jugoplastike, zvono Sv. Duje u pravom trenutku, zvjezdano nebo, dalmatinsku tercu, pozornicu iz snova, promukla grla, Optimiste i koncert duži od tri sata. Sve kako spada.

Najemotivniji koncert na kojem smo ikada bili. Ljudi se nisu htjeli rastati. Jer jednom kad odemo… nikada više tako.

Bila sam osmašić i čudila se duploj kazeti Balaševićevih balada na kojoj je moj tata napisao datum mog rođenja i posvetu za mene. Mislim da mi je to kupio za prvi rođendan. Kao- nek ja imam, nek se nađe… Mislila sam: “Bože koji lik!”. Iz znatiželje je jednom kazeta zalutala u moj walkman da bih znala o čemu to starija ekipa iz zbora priča i da čujem tog starca s previše teksta.

Kazete su se izlizale. Taj je dan bio revolucija za mene i za moju muziku. Bila sam kasnije šokirana da on ima još, i još ploča. Kada sam mislila da sve znam doznala sam Portret života mog, Remorker, Oliveru… nije mi bilo jasno ni kao nekom zaljubljenom u poeziju- Kako? Kako netko to proizvodi. Jasno mi je bilo zašto su mu stihovi u udžbenicima, knjige prevođene…

Dobro je napisala podgorička komunikatorica Ljiljana Raičević: ” Svi smo mi ustvari u petak plakali radi sebe.”, od sjete za periodom koji pozdravljamo i ostavljamo za sobom, te brojnim važnim trenucima za koje nas je zadužio. Ostvarivao je kontakt sa svojom publikom takav da je svatko od nas mislio da je on baš taj koji najbolje osjeća i razumije njegovu emociju.

Napisala Vana Kovačić / Foto izvor: Pixsell / Autor: Miranda Cikotic/PIXSELL

Neki baner