Imala si glavnu ulogu u lošem filmu: ‘Wendy i svi njeni zauvijek izgubljeni dječaci’

Zaljubljivanje mi više nije kao prije. Shvatila sam nekako da sam se posljednjih godina zaljubljivala uvijek u istu osobu, samo s drugačijim licem i drugačijim ishodima.

Svi su oni bili izgubljeni dječaci koje je trebalo ‘popraviti’, biti njihova Wendy da im kuha čaj i krpa čarape, da ih grli, razumije a onda pušta ponovno u svijet jer ih nikad nije napustila želja za avanturom.

Svaki moj “Petar Pan”

Wendy u meni bila je idealna majka i prijateljica, ona koju su podigli na visoko prijestolje i tretirali kao majku ili sestru. Dobro, ali nikad onako kako je željela i zaslužila. S vremenom ona bi se umorila od truda, ljubavi i davanja, a oni bi tražili neko novo utočište.

Zapravo, činjenica je da je Wendy odrasla i putem shvatila da svaki muškarac može biti Petar Pan, ali da ona više ne želi biti ničija Wendy. Nije dovoljno samo biti malen, izgubljen i zastrašen dječak i dobivati ljubav. Treba je zaslužiti. Wendy je odlučila biti najvažnija sebi, pa je male, izgubljene dječake puštala da sami sebi nađu kompas. Nije joj se više dalo biti ni jedro, ni kormilo, ni navigator.

Sama je sebi zacrtala put i s njega skretala tek ako bi ugledala nešto zanimljivo za svoj rast. Ruke su joj odjednom bile pune cvijeća, a ne više poderanih čarapa.

Je li Wendy postala sebična? Možda, ako sebično znači spoznati što želiš i zaslužuješ i ne pristajati na manje.

Nema tu ljutnje, sve su to lekcije

Wendy se nikad nije ljutila na svoje izgubljene dječake, čak ni kad bi oni pronašli novu ljubav i nekoj drugoj djevojci dali sve ono što su obećali njoj. Znala je da je bila predobra, predostupna, uložila previše truda i dala previše sebe. Shvatila je iz svakog tog odnosa gdje su njene greške i zašto ona nije mogla ni znala zavoljeti one dobre dečke koji su joj nudili sve, već bi joj pogled bježao onim izgubljenim, ‘lošim’, dječacima.

Znala je da krpajući njih, zapravo popravlja nešto u sebi i da to radi na krivi način. A u trenu kad je shvatila što to na sebi popravlja, više joj nije bilo potrebno loviti mrvice nijednog Petra Pana.

Znala je da svaki od njih zauvijek zapravo bije svoju bitku, lovi svoju sjenu i traži svoju Wendy jer mu je tako jednostavnije, a ona je odradila svoj dio. Svi mali, izgubljeni dječaci svijeta morat će tražiti neke druge, naivne i dobrodušne djevojke jer dobrota bez dovoljno ljubavi prema sebi, samo je dvosjekli mač i uvijek iznova rani ono srce koje više daje.

Wendy je bila ranjena. Naučila je. Izvukla lekcije, popravila krunu i odšetala u neki ljepši suton, sama, jer je zaključila da je bolje biti sretna i cjelovita no s punim rukama poderanih čarapa i neispunjenih želja.

On može biti Petar Pan, ali ti ne moraš biti Wendy

Petar Pan uvijek će biti samo mali, izgubljeni dječak i mnogi će muškarci pokušavati igrati tu poznatu ulogu, ako shvate da mogu. Uozbiljit će se, tek kad shvate da ih promatra žena a ne naivna djevojka. Shvatit će da se od njih očekuje zrelost i odgovornost, inače ona odlazi. Počet će tražiti svoju priliku s njom, a ne bacati izgovore. Sanjat će jedno njeno ‘možda’, jer nijedno da, nijedne Wendy neće se mjeriti s jednim ‘možda’ koje izgovara žena koju žele.

Svaka Wendy ima priliku postati ta žena, ali ne zbog izgubljenih dječaka, već zbog sebe. Jer zaslužuje ruže i sretna buđenja, a ne mrvice i poderane čarape.

Svaka Wendy ima priliku prepoznati da iako mali, izgubljeni dječaci u toj svojoj pogubljenosti imaju nevjerojatan šarm, ništa osim njega ne nude. I u njenom su zagrljaju uvijek polovično, uvijek ustreptali i željni bijega i avanture.

Svaka Wendy može postati Žena, zbog koje će mali, izgubljeni dječak poželjeti postati Muškarac i ponuditi joj uvijek i zauvijek sve što je, sve što ima, sve što je spreman zbog nje postati i svoj najtopliji, najnježniji zagrljaj.

Možeš Wendy, možeš.

Pitanje je, želiš li? Jesi li spremna raširiti ruke i iz svojih dlanova ispustiti to veliko ništa za koje se grčevito držiš?

Jesi li spremna reći ‘Ne’, svim pokušajima, propustima, izgovorima, pustim obećanjima i strepnjama u srcu? Jesi li spremna sebe voljeti više? Dovoljno. Točno onoliko koliko treba kako bi odlučila da ti ničije ‘možda’ i ‘vidjet ćemo i ‘ne znam’ i ‘nemam vremena’ i ‘žurim’, više nikada ne budu dovoljno dobri da se zadržiš još u toj čekaonici puta za nigdje?

Jesi li?

Shvaćaš li da je ‘volim te’ više od fraze i da se očituje u svakodnevnom bivanju uz tebe, kao što si ti uz njega? I da u to ‘volim te’ ne stanu izgovori? Nema mjesta.

Jesi li se umorila od toga da budeš samo, dobra, stara ‘Wendy’? I jesi li spremna postati ‘Voljena’?

Jesi li?

Razlika je tako mala. Nijanse su to.

Ali između Wendy i Voljene stanuje Žena. Ona bira sebe i nije joj dovoljno malo. Nju ne zanimaju priče, ona promatra djela. Ona zahvali uz smiješak na ponudi s ‘možda’ i ‘ne znam’. Bez ljutnje i protesta ona uzima kaput i napušta mjesto radnje bez pompe i drame. Ona zna da ju tamo čeka nešto bolje. Netko bolji, za nju. Netko s ‘Dolazim odmah’ i ‘Kako si spavala?’, ‘Jesi li dobro’ i ‘Treba li ti što god?’. Netko s ‘Volim te’ u djelima.

Wendy, ako još nisi, odvaži se postati Žena. Jer tad ćeš s lakoćom prepoznati zablude o popravljanju izgubljenih dječaka. Shvatit ćeš da možeš bolje. Shvatit ćeš da ti svijet ništa ne duguje ali ti itekako može mnogo pružiti. Shvatit ćeš da nema opravdanja za nijednog Petra Pana, osim onog koje je pružalo tvoje naivno srce. Shvatit ćeš da je posve u redu da oni ostanu takvi kakvi su, jer još ima mnogo nesretnih Wendy posvuda oko nas i trebaju im nažalost te lekcije. Ali isto tako shvatit ćeš da je biti Wendy, točno to – izbor, a ne sudbina.

Na svijet si došla da bi bila sretna, a ne utješna nagrada, malog Petra Pana, zauvijek izgubljenog dječaka.