INTERVIEW: Dedivinacija – novi roman Jelene Hrvoj

Razgovarala sam s Jelenom Hrvoj, povodom izlaska njenog novog romana “Dedivninacija – nacija psihoze”, njenog prvog SF trilera. 

M: Zagorje je poznato po bajkama i legendama, jednako kao i po prekrasnim, često kažu, „opsjednutim“ dvorcima. Crpiš li ikada inspiraciju iz svog kraja?

J: Moj prvi objavljeni roman „Štorka“, kao i njegov nastavak „Štorka Manifest“ ustvari se jednim malenim dijelom temelje na lokalnoj legendi. Sama Štorka je mitološko biće kojime me je baka plašila kao dijete. Kako opisati Štorku? Teško, jer ustvari nitko nema pojma kako izgleda, ali je se svi boje. Upravo je ona poslužila kao ideja za romane u kojima glavna protagonistica Era boluje od shizofrenije, mentalne bolesti koja joj se kroz roman obraća imenom Štorka.

M: Koliko se teško probijati u vrijeme kada publika guta samo „lako štivo“ poput ljubića?

J: Za početak, ne mogu se složiti da je svaki ljubić lako štivo, kao što ni svaki psihološki triler nije kompleksna literatura. Mnogo se teže probijati upravo zbog masovne produkcije i snage marketinga. Danas se objavljuje enormna količina literature, ali kvaliteta uvijek nekako ispliva iz mora svega i svačega. Guta se jeftina pornografija, no to nikako ne bi nazvala literaturom.

M: Što misliš zašto samoizdavaštvo nailazi na toliko kritika, ponekad i samoprozvane struke, iako su mnogi od poznatih pisaca danas, sami krenuli tim putem na početku?

J: Ljudi u jednu ruku imaju iskrivljenu sliku prema izdavaštvu općenito, dok u drugu ruku i ne griješe toliko. „Prednost“ samoizdavaštva je ta da svatko može objaviti sve. Najčešće su to autori koji čak i nisu upoznati s procesom izdavanja, pa tako u mnogo slučaja dobivamo tekstove koji nisu prošli lekturu, uredništvo itd. i nitko im ne kaže koliko im je tekst dobar (čitaj: loš). Ako se čitatelj dva-tri puta opeče na nekom od takvih romana, sasvim je logično da će početi izbjegavati samo-izdane knjige. U drugu ruku, ljudi smatraju da su izdavači alfa i omega kvalitete. Na žalost, danas, u vrijeme kada je izdavaštvo na koljenima, često se događa da se objavljuje upravo na način: tko poznaje koga i tko preporučuje koga. To je za mlade autore često jedan jako težak proces u kojem se gotovo nemoguće probiti. Naravno, čast iznimkama, jer ih ima.

M: Čega brutalno nedostaje u modernoj hrvatskoj književnosti? Imaš li osjećaj da su mnogi autor danas jednostavno nedorečeni ili se samo boje ići na išta osim „sigurne prodaje“?

J: Smatram da ničega ne nedostaje. Kvaliteta je tu i kad-tad će biti zapažena na način na koji zaslužuje biti zapažena. Na žalost, mnogi kvalitetni autori nisu marketinški „potkovani“ kao neki razvikani, manje kvalitetni. No, vrijeme uvijek čini svoje.

M: Koje bi tri hrvatske autorice kroz povijest izdvojila kao must reed svakog ozbiljnog domaćeg pisca? Vidiš li se jednoga dana kao književnicu uvrštenu u školske lektire? Jesi li spremna napisati nešto za mlađi uzrast?

J: Tri književnice koje su opća kultura i vezane za sve nas su: Marija Jurić Zagorka, Vesna Parun i Ivana Brlić Mažuranić. Naravno, postoji ih još, no one tri mi prve padaju na pamet. Što se lektire i mene tiče; romani koje sam do sad napisala i objavila nikako nisu vrsta literature koju bi preporučila čitati ikome mlađem od osamnaest godina, tako da smatram da im i nije mjesto u lektiri. Možda ću jednoga dana skupiti dovoljno hrabrosti da napišem i nešto za mlađu populaciju, no to vrijeme još nije došlo.

M: Opiši nam Dedivinaciju svojim riječima. Što ti taj SF triler predstavlja i koliko ga smatraš drugačijim, težim, u usporedbi s drugim naslovima koje si napisala?

J: Dedivinacija za mene predstavlja jedan osoban pomak, svojevrsno oslobođenje. Pisana je prije sedam godina i ustvari je moj drugi napisani roman. Kroz njega sam počela istraživati žanr psihološkog trilera u kojemu sam se naposljetku „skrasila“. Tu su prvo počeci pisanja bez straha, iako sam kasnije shvatila da taj strah nikada ne odlazi. Drugačija je od svega do sada objavljenog po tome da, za početak, nema toliko „krvi“. Odskače i žanrom jer je riječ o nekom hibridu, kako ju ja volim nazivati, SF-a, trilera, krimića, natruhe ljubića (nikako klasičnog), pa čak je protkana i jednom vrstom kritike društva kakvo je danas i kakvo bi moglo postati. Smatram da je prihvatljivija za šire mase jer je pisana jednim jednostavnijim, dinamičnijim stilom. Što još reći o Dedivinaciji? Ustvari ništa. Kao i uvijek, na ljudima je da procijene sviđa li im se ili ne.

BIO: Jelena Hrvoj rođena je 17.4.1987. godine u Zaboku. Po struci je grafička dizajnerica, no njezina prava ljubav leži u pisanoj riječi. Na književnoj sceni pojavljuje se 2014. godine sa psihološkim trilerom „Štorka“ koji 2016. godine dobiva i svoje drugo izdanje. Drugi roman, psihološki horor „Durgina kuća“ objavljuje 2016. godine. Treći roman, nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“ objavljuje 2017. godine. Osim objavljivanja romana, Jelena piše kolumne za online književni časopis Kvaka, objavljuje kratke priče na portalu Amazonke, bavi se crtanjem i ilustriranjem.