Ironija ljudske gluposti

Svi smo mi pomalo oštećeni. Više se ne obaziremo na slike ljudske nevolje i katastrofe koje vrište s TV ekrana. Previše smo potonuli u letargiju vlastitog života i u problematiku svog egzistiranja. Može li nas se kriviti zapravo?

Sami smo od sebe napravili robote. Sve oko nas preuzela je tehnologija i svojski smo se potrudili da se jedni drugima ne moramo baviti. Sve više poslova možemo raditi od kuće. Postoje Internet trgovine, ljekarne, kojekakvi web shopovi s kojekakvim proizvodima, pa sve možemo samo naručiti da nam dostave na ulazna vrata.

Dan još uvijek ima isto sati i isto minuta, ali nama vremena kronično fali. Za svaki oblik ljudskosti pronašli smo adekvatnu tehnološku zamjenu, a znanstvenici su stvorili i umjetnu maternicu u kojoj se upravo uspješno razvija mala janjad. Sljedeći korak – ljudske bebe.

I dok mnogi tvrde da se igramo Boga, mogu li napomenuti da to radimo već dugo, još od kloniranja ovce Dolly? Možda će umjetna maternica nekoj ženi koja zatrudni, ali ne može iznijeti trudnoću, u budućnosti omogućiti da bude majka.

Kako to onda može biti pogrešno? No odgoj i strogo katoličanstvo u nama, koje prevladava u ovoj zemlji govore nam da je pogrešno. No katoličanstvo je i protiv kondoma, iako on ne štiti samo od neželjene trudnoće. Nadam se da razumijete ironiju?

Nisam zagovornik tehnologije, iako volim komoditet koji mi pruža, ali ponekad sam šokiran koliko možemo biti uskogrudni spram nekih stvari, čiji kapacitet ni ne razumijemo. I dok ni ne trepnemo na prijetnje oružjem, na rušenje domova ljudi, usred još jedne prirodne katastrofe, jako smo glasni u borbi protiv onoga što ne razumijemo. A sve u ime svete ljudskosti.

Tada se pozivamo na Boga, na njegovo pravo da jedini bude kreator života i apeliramo da se „eksperimenti“ okončaju. I dok je to možda točno kad je u pitanju kloniranje, ili umjetna inteligencija zbog koje se bojim da ćemo u manje od deset godina imati na ulici scenarij „Terminatora“, smatram to dvoličnim dok ti isti ljudi istovremeno koriste blagodati tehnologije, svaki put kad u ruke uzmu mobitel i nekome natipkaju poruku, kad uđu u ljekarnu i kupe lijek protiv alergije. Sve je to tehnologija. Ali postoje očito nijanse.

Možda sam glup. Možda sam ograničen, ali naprosto ne kužim.

Cijela ta pompa oko umjetne maternice, koja se novinama razvlači već danima, podsjeća me na vrijeme kad sam čitao o srednjovjekovnoj Crkvenoj inkviziciji. Tko god je bio iole inteligentan završio je na lomači. Svaki se napredak smatrao djelom vraga i a tako je nekoliko stoljeća čovječanstvo tapkalo u potpunom mraku.

Ponekad pomislim gdje smo sve već mogli biti da se to „spaljivanje vještica i zaštita od nečastivog“ nije dogodilo? Možda bismo već imali svoju ispostavu na Mjesecu ili kolonije po svim planetima sunčeva sustava, a možda…

Možda bismo se već uništili. No za uništenje se ne moramo brinuti, radimo to vrlo dobro. Svakom vožnjom po cesti, svakim komadom plastike koji non šalantno bacimo nekud u jarak, svakim žmirenjem na eksperimente s nuklearnim naoružanjem.

Ako se zaista osvrnemo oko sebe, podignemo pogled samo na tren s tableta i mobitela, shvatit ćemo da svi mi zajedno radimo na uništenju svoje vrste. I dok se brinemo za planet, razmišljajući kako će ona preživjeti globalno zatopljenje, ne razumijemo zapravo da će Zemlja preživjeti. Možda drugačija, možda zauvijek izmijenjena, ali postojana.

Mi? Mi ćemo nestati. I za to neće biti kriva ni umjetna maternica ni kondomi. Već jedino i isključivo naša glupost, nemar i shvaćanje života i postojanja zdravo za gotovo.

Hoće li vas dotaknuti ovo što sam napisao? Ne znam. Hoće li vas pokrenuti? Nadam se, ali nisam toliko naivan.

Većina će preletjeti preko teksta s jednom jedinom misli: „Uh, što ovaj pametuje“ i nastaviti dalje po ustaljenom ritmu, živeći život po automatizmu, gledajući igrarije u rukama i ignorirajući činjenicu da je igralište smješteno na šinama vlaka.

A vlak nam juri ususret.

Marin