Oduvijek sanjam isti san. Znaš negdje u užurbanom velegradu gledam kroz prozor vlastitog stana, na tamo neke zgrade u kojima svoje živote, vode neki stranci. Možda ih čak i znam iz prolaza. Za nekih tamo 10-tak godina vidim se kao sretnu. Zadovoljnu svojim životom i uspjehom. Samostalna sam i sređena. Sasvim neovisna i slobodna. Kako divan život, pomislim i pogledam oko sebe.
Danas živim maloj (ali ne i tijesnoj kući) kući na rubu sela. Oko mene su moji najvažniji ljudi. Da li sam sretna? Možda. Zapravo kako kada. Kad gledam očima realnosti, vidim da nisam posebno bogata ni zabavna. Ne putujem svaki dan, zapravo dosta si toga i ne mogu priuštiti. Recimo sada bi rado bila u Zagrebu. Gore imam dosta jako dragih ljudi. Gore imam mogućnost da u 30-toj živim u svom stanu s pogledom na prekrasni grad. Sama, samostalna, sretna. Gore imam toliko mogućnosti. Ovdje mogu samo sanjati i čekati neke bolje dane. Čekati da nekome ispadne novac ravno pred mene.
Kao klinka sam zamišljala kako iz onog aviona ravno iznad mene ispada kufer pun novca. “Koja sreća… mama i tata se više ne bi morali mučili i ne bi više imali jedan od najgorih auta. Tada bi si mogla kupiti i onu lutku za koju nikada nemam dovoljno.”
Tako sam znala satima razmišljati, što bi bilo kad bi bilo. Mislila sam da bi tada mama i tata bili sretni a ne zabrinuti.
Odrasla sam. Često i dalje mislim da bi život bio znatno jednostavniji i ljepši kada bi imali novca. Hmm mogla bi tada i putovati, frendicama kupovati za rođendan što zamislim, a ne se krpiti sa sitnicama. Bilo bi super isto tako jedan dan otići u najskuplji centar i onim tetama, koje ti pogledom dokažu da ovo nije dućan za tebe pokazati novčanik i reći: “Ne razgledavam, želim ovo probati i ovo…” Mogla bi satima pisati, što bi htjela sve. Previše bi se i uživjela.
Moje misli prekine dnevnik. Svijet je u sranjima. Pogled mi zastane na uplakanim strancima koji mogu samo o sutra razmišljati. Njihova jedina želja je preživjeti. Cilj jedino da njihovoj djeci bude bolje. Pobijediti glad, smrt, bolest, i neke luđake koji žele uništiti sve. Mala uplakana djeca nemaju vremena razmišljati, što će s 30. Nemaju vremena za lutku i kofer novca koji pada iz aviona. Jedino što oni žele je živjeti. Sutra.
Posramih se sebe. Maloprije sam ne zahvalno vrtjela očima ljuta jer sam se prisjećala lutke koju nisam imala.
Moram napokon odrasti i boriti se. Moram ostaviti napokon prošlost tamo daleko u početku 2000 – tih. Moram se usredotočiti na sadašnjost i boriti se za snove. Boriti se za neki ljepši svijet. Svijet daleko od rata mržnje, gladi, kontejnera, malih mirovina. Daleko od pohlepe i ljubomore, zavisti i podmetanja. Moram se boriti da jednoga dana kada budem imala 30 i pogledam kroz prozor vidim samo sreću i osmijeh.Vidim neke tamo strance koji su ružnu prošlost ostavili tamo u nekoj 2016 -oj. Tamo daleko kada je jedno vrijeme bilo gladi i rata, koji je nekim čudom samo nestao.
Josipa Milas
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
