Bila jednom jedna frustrirana žena po imenu Štefica. Imala je sestru Katicu koja je živjela iza sedam mora i sedam gora i doselila se natrag kad joj je muž odlučio postati ženstveniji i od Katice same.
Katica je imala šest klinaca. Pardon, šest malih razmaženih sotona. I tako je jednog dana Katica došla do Štefice na kavu…sama. Hajde da prestanem srati. Bilježnice moja, Katica nije normalna, ali sad kužim i zašto.
Prekjučer je došla na kavu i zamolila me da joj pričuvam klince na par sati.
I što sam joj trebala reći? Odjebati ju? Da. Ustvari sam baš to trebala, ali…
Ma kako bilo, pristala sam. I hvala nebesima da imam normalnog muža. Blaž je uzeo slobodan dan da mi pomogne hendlat čopor. I krećemo! Dofurala je svojih šest sotona odmah u sedam ujutro.
I zašto kažem sotone? Jer to nema kontrole, ni granice. Još nisam otvorila vrata, a oni utrče unutra kao krdo ovaca koje nisu bile na ispaši od ljeta. Ok, strateški palim crtić na TV-u u nadi da će se tako utaboriti. Aha. Možeš si misliti.
Naš mali presretan jer mu je došao čopor bratića i sporo poprima njihov karakter. Malena plače i jebi ga, odgovornost za dečke prebacujem na Blaža. Radim doručak. Otvaram frižider i shvatim da ih neću nahraniti cijelim parizerom i jednim kruhom.
Šaljem Blaža u trgovinu i velim mu iz zajebancije da uzme cijelog odojka ako želimo nahraniti sve. Dok je on u trgovini ovi već rade sranja. Nosim malu na rukama i trudim se da ne zatvorim svakoga u zasebnu prostoriju. To vrišti, to skače, to glođe namještaj. Mislim si, jebote, kakvi su to Njemački geni, jer naši nisu.
Ok, sjetim se genijalne ideje i bacam im mobitel.
Dvije sekunde kasnije najmlađi nećak ga otključava, skida igrice, a ostatak čopora oko njega navija. Mislim si, kakva je to generacija?! Ja dok sam bila šmrkavica sam jela blato i cuclala šoder.
Ovi otključavaju mobitele i skidaju si igrice. Vrati se Blaž, ostavlja u kuhinji tri kruha, dvije salame i paket od šest litara mlijeka i odlazi natrag u auto.
Nije mi ni palo na pamet da je napravio neku pizdariju. Kad ono, otvaraju se ulazna vrata, a moj dragi muž upada u kuću s mrtvom svinjom preko ramena. Da, shvatio me doslovno.
Klinci vide tu morbidnost i počnu vrištati od straha. Sline, šmrklji i skvičanje. Objašnjavam klincima da pajcek spava i da moraju biti tiho. Naivci, hvala Bogu.
Radim doručak, jedu. Parizer leti po zraku, kruh razmrvljen na sve strane, mlijeko im curi na nos. Jebi ga, navikneš se na ta sranja. I velim Blažu da ih pričuva jer ako me vide kako uspavanog pajceka stavljam na pečenje, bit će sranja.
Uzimam malu i zatvaram se u kuhinju. Diže mi se želudac, bude se neki mutavi hormoni.
Oplakujem svinjicu i kunem se da ću postati vegetarijanac. Stavljam ručak da se peče, kad ono, shvatim da je nekako previše mir. Odlazim u dnevni i gledam Blaža kako im čita self-help knjigu o odgoju i začeću. Rekoh, jesi ti normalan?! Ok, ručamo i do tad je sve nekako normalno prošlo.
I onda je krenulo sranje. Kao da im je konkretna hrana okinula neki gen za agresiju, od jednom se svi redom počeli mlatiti. Blaž ulijeće u sredinu i razdvaja ih. A klinci k’o proklete loptice na magnet. Jedne razdvojiš, drugi se počne mlatiti, a ostatak čopora navija.
Ja urlam, Blaž urla, mala plače. Nakon 15 minuta sam primila Blaža za rame i samo ga pitala, „Na koga se kladiš? Ditriha ili Agnesa?“ Da, pustili smo klince da se pomlate i kladili se. Govna smo. Al’ i mi smo se ko’ klinci mlatili i evo nas živih i zdravih. Za čudo Božje, to je bilo dosta da se smire.
Ostatak dana su proveli u masnicama ispred TV-a dok je Blaž drmao po rakiji, a ja po soku od jabuke glumeći da je vino.
Katica je došla oko pet popodne. Nasmijana, friško ofarbana, s novim noktima. E, bilježnice moja, opizdila sam joj takav šamar da joj je umjetna trepavica pala.
Nikad više! Ali nikad više ne čuvam osam klinaca.
rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.
Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.
