Možda bi bilo bolje da je tajming bio drugačiji. Taj prokleti tajming. Uvijek nas dočeka ili premalo ili previše spremne. Stvari ili dođu prerano ili prekasno, ali rijetko kad točno na vrijeme. A možda nas i namjerno promaše. Možda… Možda bi bilo bolje da sam tad imala pamet koju imam danas, a možda je baš to bilo presudno da postanem to što jesam.
Ali zašto se onda osjećam kao da sam propustila priliku?
Zašto se prisjećam s gorčinom i melankolijom? Zašto si predbacujem da sam to mogla bolje odigrati? Ma zašto mi sve u životu mora biti igra i natjecanje? Zašto ne mogu pustiti da sve ide svojim tokom?
Iz mobitela se čuje zvuk nove notifikacije, stigla je poruka. Piše – „S pravom osobom dolazi i pravo vrijeme. Ostalo su samo čekanja, nadanja i utjehe.“
Mozak mi se slaže, ali srce kao da uživa u agoniji. Kao da se hrani neprežaljenim ljubavima, propuštenim šansama i pustim maštanjima. Jer u maštanju je ono vođa. U maštanju je slobodno. Nema nikog da ga zaustavi i kaže mu da se pribere. U maštanju je samo prazno platno koje čeka da ga oslika prema svojim pravilima, željama i nadama. U maštanju ono samo odlučuje svoj kraj.
„To je čar ljubavi“, rekla sam. „Ne možeš planirati. Kud ode, ode. I gotovo nikad to ne bude osoba iz naših snova, one nam u stvarnosti nisu toliko zanimljive. To uvijek bude onaj za kog najmanje očekuješ.“
Svejedno, taj netko postane jedino što očekuješ; postane san iako to nikad nije trebao biti. Nekad dođe prerano, nekad prekasno, ali rijetko kad točno na vrijeme. I često ti ostane samo čekanje, nadanje i utjeha.
I pitam se – hoću li ikada prežaliti neprežaljene uspomene?
Želim li uopće?
Želim li ih ostaviti u prošlosti?
Možda smo bili krive osobe, možda je bilo krivo vrijeme. Ne mogu znati. Mogu te uspomene zauvijek čuvati kao mogućnosti koje se nisu dogodile. Uvijek se mogu vraćati i pisati svoje krajeve, režirati svoje scenarije. Mogu dati srcu da si da oduška kad već toliko voli tragediju.
Mogu uvijek kriviti vrijeme.
Mogu ih čuvati u sjećanju i kao podsjetnike. Kao crvene lampice koje se pale kad se spremam učiniti jednu te istu grešku.
Laž je da se uči iz greške. Istina je da se uči iz pete ili šeste.
Možda zato ne želim prežaliti. Možda se bojim da ću ih izbrisati iz sjećanja kao što sam mnoge prežaljene stvari. Imam tu glupu naviku da mi trebaju godine da prebolim, ali i pametnu naviku da dok prebolim, više se ne vraćam jer kao da nije ni postojalo.
A ovaj put želim da postoji. Barem još malo, barem dok srce ne pronađe novu muzu. Bit će to teško. Upravo ovo neznanje, ovih tisuću zašto, daje toliko mogućnosti. Omogućuje kriviti bilo što na svijetu i prisjećati se sa smiješkom.
Jer možda ćemo sutra, dok dođu prave osobe s pravim vremenom, biti samo krive osobe, ali danas… Danas smo još prave, ali u krivo vrijeme.
Djevojka iz okolice Čakovca koja se nikad nije znala ukratko predstaviti pa ću samo napisati da pišem jer volim pisati i jer mislim da imam mnogo toga za reći. Volim i sanjariti, putovati, volim sarkazam te inteligentne, pozitivne i drugačije ljude. Radije biram gorku istinu nego slatku laž i radije biram jednog pravog prijatelja nego tisuću “polovičnih”.
Blizanac po horoskopu pa možete očekivati svakakve teme, sve ovisi koji će blizanac doći na vidjelo tog dana 🙂
