Kad se zaljubiti?

Zašto se predajemo muškarcima za koje znamo da se neće zadržati u našem životu? Zašto im dajemo dijelove srca, duše, sebe? Svog vremena?

Je li se nadamo da ćemo ih promijeniti? Je li se mirimo sa sudbinom na način da prihvaćamo sve jer mislimo da ne zaslužujemo bolje? Ili samo odlučimo uživati u onome što nam život daje ne razmišljajući o posljedicama?

Kažu da ako misliš da nešto nije uredu, onda i nije. Ako želiš poslušati svoju intuiciju, onda bježiš glavom bez obzira i budeš sigurna. Daješ se samo onim muškarcima sa kojima imaš “dobar feeling” i za koje misliš da te neće povrijediti. I tad si izložena riziku, ali OK, manji je.

Ako si kao ja onda srljaš. Nema veze što znaš da od toga neće biti ništa. Nema veze što si svjesna da si mu predala tijelo i da samo “traćiš vrijeme” s njim. Znaš da neće ostati uz tebe. Znaš da nemaš podršku. Nemaš ni ljubav, ni nježnost. Nemaš čak ni zagrljaj. Ali imaš nekoliko noći ispunjenih smijehom i ponekom čašom vina. Imaš zanimljive razgovore koje se tiču tema o kojima sa malo kim možeš razgovarati i još se složiti. Beskrajnom igrom zavođenja u polumraku, svaki put iznova. Noći kada telefon spremiš negdje duboko u tašnu ne želeći da vidiš je li ti neko pisao ili te želi čuti.

U tim noćima, vanjski svijet nestaje i postoji samo taj stan, vino, čokolada, prekrasni pogled na grad i on. Dopuštaš da mu ima kontrolu nad cijelom situacijom. Ne insistiraš, ne zamaraš. Dopuštaš mu da misli da samo on tebe zavodi, da te ljubi i obožava tvoje tijelo svojim usnama i rukama. Da te miluje i svojim usnama kuša svaki djelić tvoje kože.

Neki baner

Nema gledanja filmova, nema plesa, muzike i romantike. Ti znaš zašto si tu, zna i on. Da ispunite jedno drugom seksualne fantazije. Bez ikakve druge filozofije.

Tada i u tom trenutku postojiš samo ti. Niko drugi. Već sutra, ko zna…

Hoćemo li ovo sad osuditi i pitati me kako mogu dati svoje tijelo? Kako se mogu ne zaljubiti ako mi je tako savršeno. Kako to da srljam znajući da idem ravno u središte pakla? Ipak, to nije pakao. Raj je, možda je samo paklen.

15281982_10154707514397645_910638194_n

Da, mogu dati svoje tijelo nekome koga ne volim, ali sam s njim dovoljno bliska i opuštena i privlači me. Možda to po nečijim moralnim ili emotivnim pravilima nije OK, ali Mea culpa. Ja ipak biram da živim kako ja hoću, a ne kako vi mislite da trebam. I drugo, radije bih bila s takvima nego onima kojima je cilj da se vežem za njih pa onda zeznu sve i odu. I još od sebe naprave tragičnog lika.

Mogu se ne zaljubiti jer već znam da od veze neće biti ni slova “v”. Toliko naivna nisam. A svakako se jako dobro kontroliram. Mogu i pobjeći ako osjetim nešto više. Srljam u taj pakleni raj, jer ne mislim da ću ikad stići do samog centra. Sve to lijepo će biti završeno i prije mog dolaska na počasni tron. Taj raj će nestati, ali će se otvoriti vrata nekoga novog, koji će jednako biti paklen kao i ovaj prvi.

I u njega ću srljati. I tamo ću pristati da bar na neko vrijeme budem prvi i jedini stanovnik. Ali neću voljeti dok ne budem procijenila da to zaslužuje. I za ljubav će se svaki morati dobro potruditi.

Da budem iskrena, ovaj prvi raj s početka priče je zatvorio svoja vatrena vrata. Nije me opekao. Sada mi je samo malkice manje toplo i OK mi je.

Ako ga nekada sretnem, pozdravit ću ga sa velikim osmijehom, jer ništa drugo i nije zaslužio…

Amazonka

Neki baner