Kada ćeš to umrijeti?

Onda kada više ne bude onoga u što vjeruješ.

Mnogi umiru svakodnevno, ako i ne, žive kao otvoreni grobovi. To su lica bez nade, s osmijesima poput grimasa, iskolačenim očima čekaju život koji se događa mimo njih. Uplakani, bojažljivi i inertni za pokušaj koji život pruža. U svakom svom trenutku. Nekada sam zbog njih bila ljuta, neprihvaćena i neshvaćena. Jer sam pokušala osvijestiti da ne moraš živjeti kao zabijeljeni grob, nego ovako dostojno čovjeka, ma kako teško bilo.

Shvatih s odmakom vremena, da te suze i očaj imaju svoj cilj. Naći nekoga tko će se sažaliti i uzeti stvar u svoje ruke. Jer nemoć je ružan neprijatelj hrabrosti. I odvažnosti. Uvijek je na 50%, kao često baterija ovih novih tehnologija.

A da bi se osjetio živim trebaš stotku, full…

No nema toga. Jer te izjeda nemoć, upitnik ili želja za onim na što nemaš baš nikakav utjecaj. A teško se miriš s tim. Zapravo si posvađana sama sa sobom. Jer lijepo je osjetiti se živom usprkos ubitačnom situacijama. Nekada se čini nemoguće. Ali nije tako. Zavisi samo od toga koliko puta želiš umrijeti. Najljepše umiranje je za dobrobit drugoga. Ali to se rijetko postiže bez onog ljudskog… ‘eh šta sam ja sve za tebe napravila’. Prije ili kasnije shvatiš da si se tada zapravo zauzela za sebe. I da tu nema kalkulacije. Voliš i postojiš. Ne očekuješ. Grliš. Dijeliš. Velika si. A tako mala u tuđim očima. Srećom, ne živiš u njima.

Neki baner

Nego u sebi i svom umiranju koje donosi život. Sretna jer nisi pokopala samu sebe. U sebičnosti, škrtosti zavisti i ljubomori. Kada te to pohodi, umrla si. Dok god odlučuješ da to nije tvoje – živiš. Ali ne bilo kako, nego u punini. Neki je zovu ljubav.

Neki baner