Mi žene smo fenomenalna bića! Fenomenalne smo u samokritici, fenomenalne smo u samo osuđivanju i naprosto smo nenadmašne u davanju drugih prilika. Osobito krivim osobama.
Nema toga što žena sebi neće prišiti kao krivicu što je neki muškarac ne poštuje i ne tretira kako treba i nema toga što neće biti spremna na sebi mijenjati da bi se nekako njemu dodvorila. Jer budimo iskrene, što smo drugo gledale cijeli život osim toga da se muškarcu dodvorava i ugađa?
Generacije i generacije žena odgajane su tako da budu tihe, krotke i submisivne. Da uvažavaju kritike i da im nečije mišljenje bude važnije od njihovog. Isto vrijedi za želje, emocije, potrebe i snove.
Same sebi zadnje i nebitne
Sebe smo u stanju staviti ne u drugi nego petsto devedeseti plan samo da bi udovoljile svijetu oko sebe. No, ako smo nešto naučile u cijelom tom cirkusu je da svijet tako ne funkcionira i da je drugima naprosto nemoguće udovoljiti.
Klinci bi uvijek radije jeli nešto drugo, ma bilo što osim onog što ste taj dan kuhale, a muževi bi uvijek radije gledali nogomet no slušali o tome kako ste imale težak dan. To je činjenica. I dokle god od njih očekujete da vas uvaže i cijene, bez da ste uvažile same sebe, ništa se neće promijeniti. Dapače, život će vam protutnjiti u toj agoniji čekanja.
Ovo nije feministički tekst u svrhu mržnje prema muškarcima, ne. Oni su u ovoj priči sporedni likovi. Zašto? Jer nijedan muškarac na ovoj planeti neće svojoj partnerici ili supruzi raditi apsolutno ništa što ona sama nije dozvolila.
Nijedan neće ležati na krevetu s pivom u ruci i gledati nogomet ako ga ona nije naučila da to tako može, dok ona radi drugu smjenu doma, nakon prve koju je odradila na poslu. Neće, ako je naučio da su kućanske obveze zajedničke i da je tekme zabavnije gledati u dvoje ili s društvom.
I ne, drage moje, nećete to postići kvocanjem, podbadanjem i pasivnom agresijom. To ćete postići primjerom. Kako? Tako da ćete se naučiti pobrinuti za sebe.
Teško naučene lekcije
I meni je to jednom davno bio apstraktni pojam. U to vrijeme bila sam već jedno tri godine u vezi s bivšim zaručnikom i taman smo izašli iz one “honeymoon” faze i on je počeo pokazivati zube, tj. zahtijevao je tetošenje k’o da sam mu mama dok je istovremeno pričao o dijeljenju obaveza i financija, što je njemu podrazumijevao “Ja Tarzan idem raditi svoj ultra cool i super odgovorni posao, a ti Jane, možeš raditi nešto nebitno što me neće zasjeniti, sve dok si uvijek doma na vrijeme i dok mi je sve skuhano, popeglano, oprano i servirano, i naravno špeceraj i režije su tvoja briga, jer to je kuća, o tome brinu žene.”
Mislite li da smo dugo potrajali? Nismo.
On je sve više zahtijevao a ja sam bila sve više ljuta. Ljuta što nema razumijevanja, ljuta što doma ništa ne radi, ljuta jer mu ne paše što sam skuhala, ljuta jer bi svakud nekud išao sam, ljuta jer je trošio na gluposti a nije pitao za režije. Ljuta, do te mjere da sam oko sebe digla zidove preko kojih on više nije mogao.
Znati se postaviti
Ironija je bila u tome što sam trebala vikati i lupiti šakom po stolu, a nisam, prigovaranje je nešto što je on dozvolio sebi, iako je trebao dobiti nogom u dupe. Mjesecima sam tako zdvajala u sebi, slušala njegovo prigovaranje, vagala i preispitivala se i počela zamišljati svoj život u kojem njega više nema, nitko me ne tlači i nikome ne peglam košulje. U to vrijeme on je sanjao snove o braku i djeci a ja sam već bila na izlaznim vratima. I dalje sam šutjela.
Svađa nije bila moj način, ja sam ga jednostavno isključila, sve do dana dok ga nisam nogirala jer ga iskreno, nisam više mogla vidjeti ni nacrtanog.
Sad kad vrtim filmove unazad, shvaćam da sam pokušavala pričati s njim ali nisam mogla doprijeti do njega. Isprva sam mislila da sam pokušavala u krivim trenucima i na krive načine. Kasnije, shvatila sam da je on već tada itekako bio svjestan da me gubi pa me pokušavao zadržati na sve krive načine. Niti smo znali razgovarati, niti sam se ja znala postaviti.
Postavila sam se zapravo tek kad sam otišla.
Osoba a ne nečije privatna svojina
Znači li to da trebamo muškarce ostaviti da bi mogle s njima na kraj? Ne.
To samo znači da šutjeti i trpjeti nije rješenje, jednako kao ni pokušavati razgovarati na silu i na silu nešto promijeniti.
Ono što sam naučila da pomaže je – brinuti o sebi.
To nekad znači otići s curama nakon posla na piće i ostaviti mu čušpajz u loncu da si ga sam podgrije. Nekad to znači ne skuhati ništa.
Znam da vam se kosa digla na glavi, ali nije dijete, zna otvoriti frižider, izvaditi salamu i složiti si sendvič. Ili naručiti ćevape.
To isto znači imati vrijeme za sebe. Četvrtkom otići možda na yogu, tečaj lončarstva, upisati se u book club, ili otići do sestrične i podružiti se uz kavu. To znači brinuti o svom izgledu. Otići na frizuru ili masažu, kupiti si novu suknju ili košuljicu, ili barem novi lak za nokte boje trule višnje. Sve to pomaže da ostanemo u svojoj ženstvenoj energiji i da imamo sebe u fokusu.
Sve to njemu govori da ste i dalje osoba, ne samo njegova partnerica, ne njegova kuharica i spremačica. Osoba.
Samo da je on sretan! – Kažu mnoge žene, a ja ih pitam – A vaša sreća?
Mnoge žene oko mene govore kako su se njihovi momci i muževi promijenili od kad žive zajedno ili od trena kad su one postale “službene djevojke” pa se nekako podrazumijevalo da ulete u sve te uloge koje “uz to idu”.
I okej, razumijem. Želiš svom dečku skuhati nešto fino. Želiš da ti muž ne hoda izgužvan, želiš da mu je udobno i ugodno i na te načine mu pokazuješ da ti znači. Sve je to u redu, ali u tvom životu mila prije svega ugodno treba biti tebi.
Možeš biti dobra partnerica ali ne smiješ nikad zaboraviti biti osoba. Jer to si prije svega.
Bila si osoba prije nego si ga upoznala. Prije nego si se zaljubila, prije nego li ste prohodali, vjenčali se i dobili djecu.
I bit ćeš osoba čak i ako jednog dana ne budete zajedno. Bit ćeš osoba i kad ti djeca odrastu i krenu živjeti svoj život i s nekim drugim stvarati obitelj.
Uloge koje biramo same
Osoba si uvijek, sve ovo ostalo su uloge.
I znam što će mnoge od vas reći – “Pa reci ti njemu da sam ja osoba! On to ne kuži.”
Ali mila moja, to je nešto što mu moraš ti pokazati. Pokaži mu da imaš svoje snove i aspiracije, da imaš potrebe, da želiš imati vrijeme za sebe. I ako on to ne želi pružiti, pa uzmi to vrijeme sama. Jednako kao što ga on uzme kad sjedne na kauč s pivom u ruci i prebaci na nogomet.
Tako i ti samo uzmi jaknu, i otiđi u šetnju.
“Je a što ako se naljuti?”
Pa iskreno, neka se ljuti.
Ljutit će se prva tri puta, a kasnije će se sjetiti da mu je bilo ljepše dok si bila više doma. Sjetit će se da je jednom znao skuhati tjesteninu s kozicama na bijelo ili napraviti pizzu. Ili izvesti te na večeru.
Sjetit će se gdje stoje tanjuri i kako se peru.
Više će ga zanimati gdje si ti no što je sudac opet tamo izmislio nepostojeći penal.
Jer muškarci tako funkcioniraju. Uvijek ih više zanima ono što nije servirano.
A on mora znati da ti nisi na izvol’te, ti se ne podrazumijevaš. Nikome.
U nedefiniranim odnosima lakše je presjeći
Isto tako ako si u nedefiniranom odnosu, ili te neki tip drži na uzici a zapravo na klupi za rezerve, upamti – on to samo radi jer može.
Nitko te ne može učiniti svojom opcijom ako ti na to ne pristaneš.
Od svakog takvog se možeš udaljiti bez ijedne riječi, jer takvoj osobi ne duguješ objašnjenja. On neka se pita zašto ti više niti pišeš, niti zoveš, niti te zanimaju njegovi izgovori. On neka se zapita kako se ON doveo u TU SITUACIJU.
Žene moje, nijedna od nas ne podrazumijeva se nikome na ovom svijetu. Mi ne dolazimo s garantnim listom. Nigdje nije u kamen uklesano da moramo bezuvjetno davati sebe, svoju ljubav, vrijeme, pažnju i trud.
Jer čak i taj brak za koji mislite da je vječan, zapravo nije, jer ni mi sami nismo. Sve jednom završava. Stoga, obaveza je svake od nas da u svakom odnosu stvari izbalansira tako da u tom odnosu bude sretna, a ne da bude žrtva nečega što je odabrala kako bi joj u životu bilo bolje i ljepše. Jer veze i brakovi trebaju naše živote činiti boljima. Oni jesu obaveze, i da mi u njima imamo obaveze, ali ne na uštrb nas samih.
Odnos znači birati trajati u dvoje
Nažalost, sve veći je broj ljudi koji ili jedno drugo maltretiraju na sve moguće toksične načine ili ne znaju komunicirati pa se brže bolje razilaze jer su im odnosi građeni na klimavim temeljima i na očekivanjima da će se ono drugo brinuti o njima i sve im tolerirati.
A neće. Jer odnosi ne služe da bismo trpjeli.
Odnosi su male kuće, sačinjene od dvoje ljudi i njihove volje da svakodnevno svoje živote i život onog drugog čine boljim i ljepšim, a pri tom ostaju individue, sa svojim interesima i životnim radostima, koje svojevoljno uče trajati u dvoje.
Trpljenje u braku ili vezi ili nečemu što uopće nije veza, s nadom da će se stvari promijeniti same od sebe, je iluzija i samozavaravanje.
Okolnosti mijenjamo tako, da mijenjamo sebe. A počinjemo, već sada.
Kako biti žena sa stavom, prepoznati toksične obrasce ponašanja, vlastite nesigurnosti i izgraditi zdrave temelje vlastite ličnosti, opisala sam u svojim knjigama – Duologiji Beskraj: Tama i Svjetlo. Ove knjige i milijuni savjeta u njima pisanih iz osobnog iskustva, dat će ti odgovore na pitanja kako više nikad ne završiti u nekoj ljubavnoj zavrzlami.
Prijave za individualni coaching na temu odnosa putem maila [email protected] a detalji o coachingu, temama i cijenama putem weba marijaklasicek.com
Poduzetnica, kolumnistica, glazbenica, autorica Duologije Beskraj, hit knjiga o odnosima i samorazvoju, relationship coach te pokretačica i glavna urednica portala Amazonke.com.
Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.
Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂
Detalji o mom radu i upiti za coaching na marijaklasicek.com