Kako graciozno otpustiti naizgled izgubljeno?

Adele ima novu pjesmu. Ako je netko raspoložen za good, old cry. Da, Adele ima novu pjesmu koja će poslužiti kao opravdanje za sve u nastavku. Za postavljeno pitanje i pokušaj odgovora na isto. Priznali si to ili ne, odnosi su ono što nas u najvećoj mjeri obilježava. Od odnosa prema sebi pa nadalje.

Genijalan ljudski um postiže nevjerojatna dostignuća u tehnološkim i drugim izumima. Ali, i dalje se muči ovladati odnosima. Moguće da je za to kriv nedostatak edukacije i svijesti o emotivnim polazištima ljudskog djelovanja. Kako god, vječito je pitanje kako se nositi s gubitcima i bolima u međuljudskim odnosima?

Od raspada do sastava

Nekad sam mislila da me sačinjavaju ljudi koje volim. I jesu. U meni je bilo njihovih dijelova više nego ičeg. Zrcalila sam se u njima. Ne znam radi li još to itko, ali i slike sam nosila u novčaniku. Kao najvrjedniju imovinu koja se ne posjeduje, ali se ima. Da. Nekad sam mislila da me sačinjavaju ljudi koje volim. U velikoj mjeri odnosi su ono što sačinjava naš život. Odnos prema drugima. Prema prirodi. Prema svemiru. Prema sebi.

Očitujemo se u svakom odnosu. S vremenom, neki odnosi budu narušeni ili prekinuti. Željeno ili neželjeno. Namjerno ili nenamjerno. Kako god, onog tko osjeća život i predaje se svijetu oko sebe, taj prekid neizbježno i obilježi. Možda nas uistinu sačinjavaju ljudi koje volimo. Ali, što se događa kad ih na neki način izgubimo? Razbije se ogledalo i svi tuđi dijelovi nas. Pa u očaju ili tuzi ili ljutnji lutamo po pukotinama.

Pokušavamo sastaviti cjelinu koja više nikad neće prikazati isti odraz. Onaj na koji smo navikli. Onaj koji poznajemo. Samo rijetki sretnici u tim pukotinama pronalaze fragmente sebe. One dijelove koji se ni u kom nisu zrcalili. Koji pripadaju samo i jedino njima. I tu lom postaje sastav.

Neki baner

Hrabrost za otvorenost

Nema ničeg ljepšeg nego hrabro predati se svijetu i ljudima oko sebe. U tome leže priče, iskustva, radosti i boli. Svijet danas preplavljen je emocionalnim invalidima paraliziranim od straha. Nenadahnutim životom i neinspiriranim doživljajima. Neki se toliko boje boli da si nesvjesno uskraćuju najljepše životne draži.

Svi stvaramo određene obrambene mehanizme prilikom doživljaja neke traume, gubitka, prekida ili razočarenja. I uistinu, gubitak bilo koje vrste peče i osakati na toliko načina. I, zahtijeva svoje vrijeme. Da shvatiš od čega si sada ako više nema onih koji su te činili. Kako god, nije bol ta koje se treba plašiti.

Kako graciozno otpustiti naizgled izgubljeno?
Photo by Bench Accounting on Unsplash

Mene prestravljuje ravnodušnost. I ignorancija. Utrnulost. To promatram kao jedinu istinsku smrt. Smrt svih osjetila. Najjače odvajanje od sebe. I od svijeta. Ako te nitko ne može dirnuti, ako ti nikog ne dotičeš – kakav je to život?

Prihvaćanje promjena

Cjeloživotna škola je kako graciozno pustiti sve što nas je do nekog trena sačinjavalo, ali više nije tu. Neprocjenjiva vještina je pronaći u tom raspadu fragmente sebe koji su samo naši. I krenuti iznova. S nepoznatim dijelovima. Problem je što želimo preskakati faze kako se ne bismo suočili sa svim mračnim dijelovima procesa. Svaka bol zahtijeva svoje vrijeme. Vrijeme potrebno za preobrazbu.

Slična je i izmjena godišnjih doba u prirodi. Ništa od te izmjene u prirodi nije kraj. Samo preobrazba. I svaka pojava, nestanak ili nastanak vode ka novoj pojavi, nestanku ili nastanku. Bez upiranja prstom. Bez gnjeva. Bez ljutnje. Zašto tako ne bismo promatrali i izmjene i preobrazbe u svojim životima?

Otpuštanje

Put od raspada do sastava svakako uključuje prihvaćanje promjena i hrabrost za emotivnu otvorenost. Funkcioniranje prirode i svemira u kojem živimo uči nas više nego ijedna škola uspostavljena od ljudskog uma. Ako to dozvolimo. Svi i sve što volimo čini nas. Kako u prirodi, godišnja doba izmjenjuju se u nama.

Nekad sam mislila da me sačinjavaju ljudi koje volim. I čine me. Ali, čine me i preobrazbe nakon njih. Čine me svi oni dijelovi mene koji su samo moji. Predaja njima nije me osakatila. Dopustila mi je preobrazbe od kojih učim i rastem.

Počinjem vjerovati da ništa ne može biti izgubljeno. Graciozno puštati ono što se čini da gubimo pruža nam slobodu. Da budemo tko jesmo. I da oni koji su nas dotakli budu sve što oni jesu. Easy on me. Easy on you. Easy on us.

Neki baner