U zadnjih godinu dana selila sam se šest puta. Prošla je točno godina dana otkako sam izašla iz svoje najduže veze.
Kada sam, prije godinu dana, krenula put Vinkovaca, mislila sam da će se stvari magično riješiti. Mislila sam da ćemo moj bivši dečko i ja iznenada riješiti sve probleme koje smo jako dugo gurali pod tepih te započeti zajednički život iz bajki. To se, naravno, nije dogodilo pa sam se ja uputila na more koje je trebalo izliječiti moju poderanu dušu.
Zakrpala sam se ja na tom odmoru, krpala sam se još cijelo ljeto, a pred kraj sam konačno bila mirna sama sa sobom. Postoji nešto oslobađajuće u tim dramama i prekidima, bilo je i u mojima. Mijenjala sam se i to (nakon dugo vremena) zbog sebe same.
No, to more nije trajalo zauvijek i morala sam smisliti što ću napraviti sa svojim životom kada se vratim u Vinkovce. Moj vozač i ja vodili smo umorne razgovore jureći autocestom, a svakim kilometrom koji smo ostavljali iz sebe bila sam sigurnija da se želim vratiti nazad u Novi Sad. To sam i učinila. U starom stanu bila sam oko mjesec dana, a onda sam se preselila van Novog Sada, na kraj Petrovaradina. Tamo sam izdržala dva mjeseca, a onda sam ponovno svoj život slagala u torbe i kutije i tragala za novim domom.
U svakom tom domu ja bih pronašla PRIVREMENI mir i onda bih shvatila da mi nešto užasno smeta. Nešto me u tom stanu guši. Smetaju mi cimeri. Čudno mi je bez cimera. Guši me mali prostori iako nikada nisam bila fan velikih soba i stanova. Smetalo mi je sve. Smetala sam si sama.
Neke od ovih selidba bile su nužne, neke su mi donijele lijepe stvari i još ljepše susrete. Upoznala sam ljude koje ću pamtiti cijeli život. Prošla sam kroz situacije kroz koje nikada prije nisam i dokazala sam si neke stvari. Dokazala sam si da mogu živjeti u kući s gomilom ljudi daleko od grada. Shvatila sam da se mogu svakoga dana vozati autobusom i hodati deset minuta do prve trgovinice. Dokazala sam si da mogu živjeti sama. Brinuti se sama o sebi i ne tražiti pomoć kada trebam mijenjati žarulju. No činjenica je da me niti jedno mjesto u ovih godinu dana nije držalo. Sjedila sam među gomilom stvari u svom posljednjem stanu i bojala se svog povratka doma. Oko mene se sve prebrzo mijenjalo.
Gdje god se okrenem – netko od mojih vršnjaka se ženi. Instagram je prepun djevojaka u vjenčanicama. Neki su dobili i djecu. Ja sam se vratila doma kod oca. Nisam se vratila doma jer se više nisam mogla brinuti sama o sebi. Nisam se vratila zato što sam ostala bez posla ili zato što sam se zadužila. Vratila sam se jer mi je bilo muka od bježanja. Izjedale su me sve one stvari koje sam znala da mogu i trebam, a nisam. NISAM. Zašto? Zato što sam ih uporno ostavljala za onaj, svima poznati, dan – SUTRA!
Kada sam ušla u svoju sobu, osjetila sam nevjerojatan mir. Pobjegla sam od tog malog stana koji me gušio. Pobjegla sam od zabave od koje nikako nisam mogla pobjeći dok sam još bila stanovnik tog svog najmanjeg malog stana. Pobjegla sam, ponovno, sama od sebe. Mir koji mi je pružala vlastita soba nije potrajao. Početkom proljeća sve se magično počelo mijenjati, cvjetati i pretvarati u bolje verzije sebe, a ja sam se pretvarala u neku osobu koja mi se nije sviđala.
Gasila sam je pivom, cigaretama i obavezama koje zapravo nisam ni htjela imati. Pisanje mi je postalo obaveza. Znala sam točno kada mi je koji rok i kada što moram napisati. Ne kažem da su moji tekstovi koji su tada nastali isforsirani, uvijek sam pisala ono što osjećam i ono što u tom trenutku samo izleti iz mene. Ali…iz mene je izletjelo previše negativnih tekstova. Previše je tuge prošlo kroz moje prste, a jedino sam je ja mogla ugasiti na pravi način.
Ostarjet ću od tolike tuge, pomislila sam u jednom trenutku.
Nevjerojatno je koliko se duboko negativnost može uvući čovjeku pod kožu. Svako sam jutro imala osjećaj da udišem i izdišem tugu i čekala sam taj magični dan promjene. Shvatila sam da promjena ne dolazi sama od sebe i natjerala sam se da počnem misliti drugačije. Prvi mi je dan bio najgori. Na silu sam otišla plivati na bazen, no doma sam se vratila s bonacom u glavi. Čovjek nekada ima potrebu ne izlaziti iz svog doma, no ako ta potreba postane loša navika, morate si priznati da nešto nije u redu s vama. Sjetila sam se, onda, kako sam u trenucima najveće tuge počela izricati zahvalnost za sve lijepo što imam u svom životu.
Bila sam potpuno sjebana prošle zime, no svaki sam se dan zahvaljivala za sve dobro što sam imala i izgubila jer neki to nisu imali priliku ni izgubiti. Takve misli donose spas, vjerujte mi. Takve misli oslobađaju. Nekih je dana teško razmišljati tako. Nekih je dana teže kretati se i baviti bilo kakvom aktivnošću. No prvi je korak tjeranje, a nakon toga koraci dolaze sami. Misli su postale lakše, dani su postali vedriji, a ja sam odlučila da ću svaku sljedeću tugu tjerati od sebe, barem na silu.
Nina Bljak
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
