Što zaista činiš za sebe? – Bilo je to pitanje koje sam si mnogo puta postavila, u različitim životnim i emotivnim fazama. Osobito kad bih trebala nešto mijenjati jer mi neki odnos ili sfera života nisu išli onako kako sam željela. Uvijek bih se tad zapitala na kojem sam to mjestu sama sebi?
Od malena nas uče da je takvo razmišljanje pogrešno, prije svega sebično, jer su i naši roditelji, jednako kao i njihovi roditelji, učeni istim “vrijednostima”, tj. prilagođavanju i davanju sebe – drugima.
Dođeš u goste, sjedneš za stol i zbog pristojnosti moraš pojesti nešto što je domaćica pripremila iako možda uopće nisi gladna ili ne voliš neko jelo. Ali mama te gurka i govori – “Hajde malo probaj, budi pristojna” a tata te mrko gleda iznad brkova, pa se tako tjeraš jesti to nešto iako ti želudac skviči od muke.
Pozdravi susjede.
Uvijek prva mahni.
Ne odgovaraj ljudima.
Ne svadi se.
Neka te se vidi, ali nek te se ne čuje.
I tako te programiraju da stalno budeš manja od tog nekog s kim se susrećeš. Da se prilagođavaš, da radiš što rade druga djeca, da učiš, da pokazuješ svjedodžbe s peticama tetkama i da budeš uvijek po p.s.-u, što god to odraslima zapravo značilo.
Tražiš li svoj glas?
Odrasteš i nemaš svoj glas, jer te od kad znaš za sebe uče da slušaš kakofoniju tuđih mišljenja, pa se nađeš u kuršlusu sama sa sobom kad ti to jednom, nekako prisjedne. Možda nakon što se šefica izderala na tebe, ni krivu ni dužnu, jer je eto njoj “loš dan” i tebi bi to trebalo biti u redu, jer eto šefice su takve.
Ali znaš u sebi da nije. Kao što nije u redu da ti drži monologe o tome kako se trebaš šminkati, kako “baš sad ne trebaš na pauzu” jer eto ona ide na treću kavu i nije važno što na pauzu imaš pravo i što samo želiš klisnuti do toaleta.
I onda jednog dana kažeš samo – “Dobro” pa pokupiš torbu dok te ona blijedo gleda pa tren zatim viče kako ne možeš samo otići “dok ti ona nešto priča”. Ali tebi je dosta i ne misliš je više ni trena gledati i slušati. Pa usred radnog vremena odmarširaš par ulica dalje do uprave i jednostavno daš otkaz, jer u sebi znaš da više dalje tako niti želiš niti možeš.
A kad ti počnu drobiti o otkaznom roku, samo kažeš da ideš na godišnji koji nikad nisi iskoristila i da ako će ti raditi probleme ćeš i ti njima priuštiti show, kad obznaniš svijetu koliki mobing si trpjela i kako za to sve imaš opipljive dokaze i svjedoke. Nakon toga, nema problema oko zaostalih prekovremenih i godišnjeg, jer ti u očima vide kako njihovo podcjenjivanje više ni sekunde nećeš trpjeti, a u javnosti su već poznati kao “divni poslodavci” i dodatna “reklama” im ne treba.
Pa nikad sretnija izlaziš iz te stare zgrade, posve odlučna da se tamo nikad više ne vratiš.
Hrabrost
Jeste se prepoznale? Ili ste od onih koje još uvijek ključaju u sebi?
Nije to scena iz filma, to je moje iskustvo u trenutku kad sam odlučila da niti jedan dan svog života neću više provesti radeći za nekog drugog.
Nije da mi je nakon toga sve bilo med i mlijeko i da mi je biti poduzetnica uvijek lak zadatak, ali na kraju dana znam da sam sama svoj šef i da radim najbolje za sebe.
Svaki put kad mi netko kaže da nešto ne može i da je meni lako jer sam “sigurna u sebe”, sjetim se te djevojke koja se tada suprotstavila i šefici i upravi, a kojoj je srce od straha što će nakon toga, htjelo iskočiti iz grudi. Ali znala sam da sam se tad oduprla svim moranjima, svim pametnjakovićima i svim kretenima s kojima sam se kroz život susrela i koji su mi govorili što bi to ja i kako trebala. Probila sam tu barijeru u sebi.
Bio je to srednji prst koji sam zapravo pokazala jednoj slaboj Mariji. Mariji koja je šutjela i trpjela, jer eto “tako treba”.
Strah može biti najveća snaga
Mnogo puta u životu bilo me strah. Postupiti kako želim i smatram ispravnim. Raskinuti, dati otkaz, pokrenuti svoj posao ili jednostavno… Ići dalje. Samo nisam strahu dala da me slomi. Išla sam dalje usprkos strahu. I još uvijek idem.
Bilo me strah prije no što sam davno snimila prvu pjesmu. Ali sam je svejedno napisala, otpjevala, snimila i izdala. Bilo me strah kročiti na veliku binu po prvi put i nastupati pred ogromnom publikom i kamerama, ali sam nastupala i dala sam sve od sebe.
Bilo me strah izdati prvi album, ali sam ga izdala.
Bilo me strah izdati prvu knjigu, ali sam je izdala.
Bilo me strah nakon toga krenuti u samoizdavaštvo, ali sam krenula i imam već 3 naslova iza sebe.
Bilo me strah prijaviti se na međunarodni natječaj, ali sam se prijavila i pobijedila i osvojila seminar koji vrijedi nekoliko tisuća dolara.
Za svašta me u životu bilo strah, ali sam to ipak napravila.
Bilo me strah nekim ljudima reći koliko mi znače, ali sam to svejedno rekla na glas. Jednoj važnoj osobi baš nedavno i znala sam da to možda znači da ćemo otići svatko svojim putem, ali sam svejedno rekla kako se osjećam. Ništa nisam tražila i ništa nisam očekivala i ispalo je mnogo bolje no što sam mogla uopće zamisliti.
Bilo me strah kad sam nekim ljudima govorila Zbogom.
Bilo me strah oprostiti se i pustiti taj dio mene kojem su značili, jer svaki put kad bih tako pustila neki dio sebe, znala sam taj dio umire, odlazi nepovratno. Ali ipak sam to napravila.
Nisu hrabri oni koji se ničega ne boje, jer strah nije loš, on nas štiti od mnogih opasnih situacija, hrabri su oni koji idu dalje, koji posežu za onim što žele usprkos strahu.
Morate krenuti
Koliko god vi mojih tekstova pročitali, koliko god knjiga, koliko god seminara pohađali, na kraju dana vi ste ti koji moraju uhvatiti svoj strah za ruku i zajedno s njim krenuti putem onog što žele. Jer strah će uvijek biti prisutan. Uvijek ćete se preispitivati. Uvijek ćete mozgati kako će neke odluke utjecati na ljude oko vas. I uvijek će netko biti nezadovoljan nečim što ste napravile za sebe drugačije od onog što su oni očekivali.
Neki će biti ljuti.
Neki će biti žalosni.
Neki s vama više neće htjeti razgovarati.
Ali znate što? To je njihov problem. To su njihova očekivanja. I to oni moraju riješiti sami sa sobom.
Za kraj današnje kolumne stoga, reći ću vam kako me mnogo puta bilo strah, i kako sam se u mnogim životnim situacijama plašila mišljenja, očekivanja drugih, posljedica, reakcija… Ali zapravo sebe. Plašila sam se sebe.
I kad bih shvatila da je posve u redu, tom nekom dijelu mene, nekom mom starom, istrošenom identitetu reći Zbogom, bila bih mnogo sretnija, jer bih bila slobodna. A sloboda nema cijenu.
Kakofonija tuđih glasova
Mnogi od vas mi pišu kako bi išli k meni na coaching, ali se boje što to znači za njih? Što o njima govori? Što će netko o njima misliti jer se savjetuju?
I ja idem na seminare i ja učim i ja imam mentore.
Stvar je samo koji tome kontekst date? Kako sebe kroz to gledate? Kao nekog tko se mijenja na bolje ili nekog tko će dozvoliti da robuje strahovima?
Bojite se mišljenja svog partnera i njegove reakcije, pa ništa za sebe ne poduzimate. Bojite se mišljenja okoline, bojite se reakcije svojih roditelja ako krenete na neki seminar, doškolovanje ili odlučite dati otkaz i krenuti za svojim snovima i pokretanjem svog biznisa. A zapravo se bojite sebe i svog glasa, jer ste navikli na poslušnost drugima.
I dok im puštate da nadjačaju vaš glas za “mir u kući” ili “sretan brak”, zapravo se predajete i potkopavate svoju sreću. A oni vam nikad neće reći hvala što ste ih stavili na pijedestal iznad sebe. Oni će uvijek tražiti još i nikad im nećete biti dovoljno dobri, dokle god niste dovoljno dobri sami sebi.
Pretvorite strahove, u najveće pobjede
Koriste vaš strah protiv vas, jer znaju da ga niste još uhvatili k’o bika za rogove i odlučili taj strah pretvoriti u svoju snagu.
Stoje vam na putu, svi ti glasovi u vašoj glavi, sva ta tuđa očekivanja, jer im dajete prostora da gospodare.
I nećete nikad čuti ljepotu svog glasa, dok jednog dana ne riknete kao lav.
Ja se nadam da je došao vaš dan.
S ljubavlju,
M.
Kako biti žena sa stavom, prepoznati toksične obrasce ponašanja, vlastite nesigurnosti i izgraditi zdrave temelje vlastite ličnosti, opisala sam u svojim knjigama – Duologiji Beskraj: Tama i Svjetlo. Ove knjige i milijuni savjeta u njima pisanih iz osobnog iskustva, dat će ti odgovore na pitanja kako više nikad ne završiti u nekoj ljubavnoj zavrzlami.
Prijave za individualni coaching na temu odnosa putem maila [email protected] a detalji o coachingu, temama i cijenama putem weba marijaklasicek.com. Trenutno aktualne seminare i izazove pogledaj na lionmedia.hr
Poduzetnica, kolumnistica, glazbenica, autorica Duologije Beskraj, hit knjiga o odnosima i samorazvoju, relationship coach te pokretačica i glavna urednica portala Amazonke.com.
Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.
Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂
Detalji o mom radu i upiti za coaching na marijaklasicek.com