Kamo bismo to otputovali kad bismo mogli putovati brzinom svjetlosti?

Jesi li ikada zašao s one strane uma? Jesi li se ikada zagledao izvana u sebe, pa se promotrio s neke druge pozicije? Ne onako kako nam se obično čini da se promatramo, već odnekud iznutra, iz naše glave. Je li ti se barem jednom u životu učinilo da prostor, vrijeme i apsoluti ne postoje? Barem ne onaj prostor i ono vrijeme kakvo poznajemo. Jesi li ikada imao osjećaj da je sve što si bio, što jesi i što ćeš ikada biti zapravo ovdje, s tobom i u tebi, u jednoj jedinoj točki?

Osjećaš li kako ti vrijeme ponekad prolazi iznimno brzo, a ponekad vrlo sporo?Čini li ti se da odrednice linearnog vremena kakve poznajemo ponekad uopće ne ulaze u zadane vremenske okvire, primjerice u šezdeset minuta ili dvadeset i četiri sata? Koliko traje sada?

Što je uopće vrijeme? Kojom brzinom prolazi i kojom brzinom mi prolazimo kroz njega? Može nam se činiti da uopće ne postoji jer ga ne vidimo i ne spoznajemo kao nešto opipljivo, a opet su njegovi tragovi vidljivi na svemu što jest; organizmi sazrijevaju, stare, nestaju u pogledu svojih materijalnih formi. Sve se mijenja pod udarom vremena, transformira, iščezava. Gdje smo unutar toga svega mi? Prolazimo li i mi s vremenom ili prolazi samo naš materijalni dio?

Na ova pitanja je teško dati univerzalne odgovore, teško je zapravo dati bilo kakve konkretnije odgovore, jer ih svatko osjeća i osvješćuje za sebe.

Ako bismo se na trenutak oslonili na fiziku i njena poimanja brzine kojom putuje svjetlost, a da pritom preskočimo formule, jer su mi od njih uvijek bili draži uvidi i spoznaje, tijela koja imaju masu ne mogu putovati brzinom svjetlosti što bi značilo da ni mi, dok god smo okovani našim materijalnim tijelima, ustvari ne bismo mogli dostići tu brzinu kretanja kojom bismo se u tom slučaju mogli kretati kroz vrijeme. Kad bi tako nešto bilo moguće, pretpostavlja se da bismo mogli otputovati u prošlost ili budućnost. Ili bi one kao takve kakvima ih mi doživljavamo, odnosno prošlost kao nešto što je na linearnoj putanji vremena iza nas, a budućnost ispred nas, u potpunosti nestale i sve bi se odvijalo istovremeno?

Obzirom da naša tijela imaju masu, mala je vjerojatnost da se to može u ovim našim oblicima postići. No, što bi se dogodilo s nama u trenutku kad bismo napustili tijelo? Pod pretpostavkom da tada više ne bismo imali masu koju imamo sada, bismo li mogli putovati brzinom svjetlosti? Može li naš ovdašnji um uopće tako nešto pojmiti? Jeste li ikada čitali o iskustvima ljudi koji su tijekom nekih životnih situacija izišli iz tijela, doživjevši recimo kliničku smrt i kao takvi stekli potpuno drugačiju spoznaju o vremenu od one koju mi doživljavamo? Ti ljudi znaju navoditi kako su u tom stanju bili svjesni sebe, ali potpuno izvan svojih tijela, te kako su odmah dobili sasvim drugačiji uvid o vremenu. Ono im je protjecalo ili iznimno sporo (tako su imali osjećaj da iskustvo koje proživljavaju traje dugo, a kad bi se povratili nakon kliničke smrti u tijelo, shvatili bi po navodima liječničkog osoblja da se, mjereno našim vremenom, radilo tek o nekoliko sekundi) ili su imali osjećaj da vrijeme uopće ne postoji, već da je sve u jednoj točki. Neki su ljudi govorili o takvom iskustvu pri kojem su imali osjećaj da su istovremeno svugdje i u svim trenucima, kao da prolaze kroz prostor i vrijeme. Tako su recimo mogli čuti što razgovaraju pojedini članovi njihove rodbine na drugom kraju zemlje, istovremeno vidjeti liječnike koji im se bore za život, čuti što govore i razmišljaju, ući u osjećaje nekog tko je zabrinut za njih, a uopće nije u blizini, kao i susresti neke od svojih predaka ili preminulih članova obitelji koji su sada također bili ovdje, istovremeno sa svime.

Je li u tom trenutku, kad je naše tijelo (odnosno masa) ostalo postrani, a naša svijest, mi, naša istinska esencija (ako u to vjerujemo) izišla van? Zapravo ujedno i zakoračila u putovanje brzinom svjetlosti, te prošla kroz granice koje imamo ovdje, omeđeni tijelima? Teško je na to odgovoriti, kao što nije jednostavno ni o tome razmišljati. No, ja sam ipak o tome mnogo promišljala.

Sjećam se svoga djetinjstva i katkad večernjih razgovora u mraku svoje sobe sa samom sobom. Znala bih se tek tako, naizgled ničim izazvana zapitati tko sam to uopće ja? Tko smo to uopće mi? Uštipnula bih se lagano za ruku i priupitala: „Nisi valjda samo ovo tijelo?“ To bi pitanje, popraćeno dakako i dječjim strahom, koji bi katkad nadmašio samu znatiželju, izazvalo osjećaj kao da sam iskoračila iz uma i tijela, iz sebe kakvu sam poznavala i počela propadati kroz prostor i vrijeme. Nešto poput koncentričnih krugova koji se šire. Je li u tim trenucima koji su se mogli pripisati i dječjoj mašti moja svijest doista na neki način ušla u domenu putovanja kroz vrijeme?
Putovanje brzinom svjetlosti, ako se odmaknemo od formula i definicija Einsteinove teorije relativnosti, putovanje je kroz vrijeme. Za ljudska bića koja imaju masu bi se pretpostavilo mogućim ako bi putovali u svemirskim brodovima koji bi mogli dostići brzinu blisku brzini svjetlosti. Postoje teorije koje pretpostavljaju da bi netko, tko bi primjerice na taj način putovao brzinom svjetlosti, po povratku na zemlju zatekao starije ljude u odnosu na sebe, odnosno otkrio da sam stari sporije.

Postoje i teorije koje putovanje brzinom svjetlosti povezuju s putovanjem u prošlost, odnosno, s obzirom na brzinu svjetlosti, ova sadašnjost kakvom je mi doživljavamo još se zapravo nije ni dogodila i kad bismo mogli doseći brzinu svjetlosti, zašli bismo u prošlost. Ako bismo zašli u prošlost, postavljaju se teorije o tome što bi se dogodilo pod uvjetom da u prošlosti možemo djelovati. Zatim se priča nastavlja dalje u smjeru gdje se pita bismo li u tom slučaju, mijenjajući prošlost, mogli utjecati na sadašnjost kakvom je mi danas doživljavamo?

Previše pitanja, a premalo odgovora ako ih želimo dati na onaj način kako smo navikli; umom. Jer um jednostavno, ma koliko cijenjen bio, potpuno zablokira pred nekim stvarima.

Imam osjećaj da se samo vrti u prazno i ništa smislenog ne može proizvesti. Ako bismo kroz putovanje brzinom svjetlosti mogli zaći u prošlost ili posjetiti budućnost, koliko bi nas uopće željelo putovati brzinom svjetlosti? Bismo li pristali na to da nas netko vrati u daleku prošlost, ondje gdje su obitavali naši preci? Bismo li dopustili nekome da nam otvori pretinac naše budućnosti i što to uopće znači? Je li to doista naša budućnost koja nas čeka ili samo jedan od mogućih scenarija? U slučaju da postoje paralelni svemiri, u koji bismo od njih točno zašli kad bismo mogli putovati brzinom svjetlosti?

Kamo bismo to otputovali kad bismo mogli otputovati brzinom svjetlosti?

Možda sam se to već jednom pitala na mjestu s kojeg sam doputovala ovdje gdje sam sada. Ako je tomu doista tako, prilično sam dobro izabrala. Jer ovo ovdje i ovo sada je moja točka u svemiru s koje ne bih zakoračila ni u kakve brodove što putuju brzinom svjetlosti u prošlost ili budućnost.

Biste li vi?

Marina Papec