Ne znam koliko je vremena prošlo. Imao sam osjećaj da lebdimo izvan vremena i prostora. Ona – sva divota prirode, što god da je zaista bila a ja – neman iz same dubine pakla. Kakvog je sve to imalo smisla? Ali nije bilo laž, bilo je stvarno. Kad su nam se usne razdvojile, ostala je tako stisnuta u mom naručju. Nije se željela odmaknuti. Prelazio sam joj rukom po kosi i udisao njen miris – proljeća.
„Nećeš me napustiti zar ne?“ – prošaptala je.
„Nikada.“
„Hoćeš li me odnijeti u šumu? Negdje gdje nikoga nema? Gdje možemo biti posve sami?“ – pitala me.
„Hoću.“
Privio sam je uz sebe i skočio s balkona. Nosio sam je u svome naručju dok sam jurio preko dvorišta i ulijetao u šumu, probijajući se između stabala. Nosio sam je a ona se smijala, kao da uživa u tome. Nije bilo ni traga one plašljive djevojčice. Zastao sam na jednoj šumskoj čistini i osovio je na noge.
„Nisi se tako smješkala kad si ovamo tek stigla. Plašila si se šume… i mene, zar ne?“
„Nisam bila sigurna jesi li to ti ili su to Oni…“ – promucala je.
„Oni??“ – gledao sam je zbunjen.
„Da.. lovci, poput Lucie, samo gori, mnogo gori. Ona mi u biti ne može ništa, pokušala je ali nije uspjela. Stavljala mi je otrov u čaj kao i mami. Posjekla me nožem ali rana mi je odmah zarasla. Podigla me u zrak i bacila u zid, a on je pukao iza mojih leđa a meni… meni nije bilo ništa. Željela bi me uništiti, kao što je uništila mamu, ali mama je bila samo čovjek, ja sam nešto drugo.“
„Zašto te želi uništiti?“ – pitao sam.
„Ona je od tamo pobjegla, ne znam kako, ali znam da se ne želi vratiti. Sviđa joj se ovdje a i zaljubljena je u mog tatu. I zna da će se lovci vraćati u ovaj svijet dok god ja postojim, dok god ja mogu otključati portal i dok god takvi poput nje mogu bježati, a možda i drugi, njen svijet pun je svakojakih bića. Za nas je saznala slučajno, barem se tako čini ali očito je sve to dio neke veće priče. Barem je tako govorila moja mama. Nju je ubila jer je mislila da će tako uništiti mene. Mislila je da je moja mama moj štit, da zbog nje imam sve te neobične sposobnosti. A u biti kad je moja mama umrla moje su moći samo ojačale i počela sam dobivati nove.“ – u to je stala i suze su joj počele kliziti niz lice.
„Sve mi se čini da bi ti trebala biti moja čuvarica a ne ja tvoj. Toliko si u svemu bolja od mene.“ – želio sam joj obratiti pažnju na stvari onako kako sam ih ja vidio, bilo mi je užasno teško gledati je kako plaće, a moja mržnja prema onoj vještici samo je rasla.
„Ne razumiješ, nisam ti još rekla sve. Vidiš dok smo zajedno, dok me voliš, ti upijaš sve moje moći, one na tebe prelaze. A ti si već toliko jak… moj idealni čuvar. Brz, okretan, jak i opasan. Ti ćeš me moći braniti kad Oni stignu… a doći će, jednom će doći po mene.“
„Ako netko i dođe…“ – zamucao sam.
„Kad dođe.“ – prekinula me.
„Dobro maleno moje, kad dođe, ja ću biti spreman. Ništa i nitko ti neće nauditi.“ – bilo mi je nepojmljivo kako se sve ovo odvijalo. Ona je bila neko božansko biće, neki Ključ što je spajao svjetove. Ona je trebala mene – monstruma da je volim i branim. Ona je imala sudbinu, mnogo veću i opasniju od ičega što sam mogao zamisliti a istovremeno postala je i moja sudbina. No to sam znao, još davno prije. I bio sam spreman na sve, samo da je branim, da je sačuvam. Nisam mogao zamisliti svemir u kojem nje ne bi bilo.
„Zaboravljaš da ti mogu čuti misli.“ – prošaptala je.
„Zaboravljam.“ – priznao sam.
„To jedino nikada nećeš moći znaš? Čuti moje misli. To je zabranjeno. Jer… bilo bi to kao da istovremeno postoje dva Ključa a to je nemoguće. Kad bi postojala svjetovi bi se urušili.“ – šapnula je.
Razumio sam ali i nisam. Bilo mi je to previše… previše svega odjednom. Iako sam bio zvijer, vidio sam odjednom sve svoje granice, sve svoje slabosti. A u njenoj blizini čudna me struja prožimala, kao da sam se mijenjao iz trena u tren.
„I mijenjaš se.“ – šapnula je.
„Možeš biti sve što želiš. Možeš mirno izaći na sunce, možeš spavati ako želiš, baš poput čovjeka. Možeš letjeti. Možeš mislima premještati stvari. Otporan si na vatru, na srebrne metke. Na sve. Dok smo zajedno ti si neuništiv.“ – prošaptala je.
„O.“ – izgovorio sam u šoku i to je bilo sve što sam mogao izustiti.
„Hoćeš li me pustiti u svoja sjećanja? Ne mogu ih čitati dok mi ne dozvoliš.“ – rekla je.
Pogledao sam je prestravljeno. Nisam želio da otkrije moju mračnu stranu. Nisam je želio tako povrijediti. Nisam želio da u meni vidi zvijer… zvijer koju ne bi mogla voljeti.
„To neće promijeniti ništa među nama. Ona iskra koja je zapaljena više se ne može ugasiti. Samo želim znati… kako je to, biti Ti.“
Sklopio sam oči i osjetio struju sjećanja kako navire u moje misli, tupa bol zasjekla mi je čelo i zatim je minula, osjetio sam kako ona lista stranicama moje stoljetne prošlosti i čita… ne… gleda sve te stvari, ljude, žrtve, krv i nasilje, kao da se sve to upravo događa. Prepustio sam se, ništa joj više nisam želio skrivati. Bujica energije skupljala se u mojim venama, osjetio sam vatru što me prožima i toplinu koja iz mene izbija, nakon što sam skoro 1000 godina bio hladan poput sante leda. U tom trenu osjetio sam u grudima otkucaj, a zatim još jedan. Moje srce ponovno je počelo kucati…
„To neće stalno biti tako. Samo dok smo ovako blizu jedno drugom. Kad budemo udaljeni bit ćeš i dalje hladan i srce ti neće kucati. Ali kad smo skupa… to kao da je neki dar s nebesa, oboje smo samo ljudi. Možemo se voljeti poput običnih ljudi i biti potpuno zaštićeni, od svega… mislim…“ – tu je zastala a ja sam napokon otvorio oči.
„…barem od svega zla s ovoga svijeta.“ – dovršila je misao.
„Moraš ići.“ – izgovorila je tiho, opet se primaknuvši prema meni dok me zapljuskivao val njene božanske arome.
„Dimitrović će te čekati u hotelu kad stigneš.“ – ali to sam već znao.
„Želiš li poći sa mnom?“
„Ne mogu, bit će vremena za to. Sad ću se malo zabavljati.“ – rekla je a ja sam se sav zbunio.
„Zabavljati?“
„O da. Ipak si Anki noćas dao neke nevjerojatne sposobnosti zar ne?“ – zahihotala se a ja sam u svom zaista prvom, pravom trenutku ljudskosti nakon čitava milenija osjetio kako crvenim od ruba brade do korijena kose.
„U redu je to znaš? I ja bih tako postupila na tvome mjestu. Ponašao si se kao pravi Zaštitnik čak i kad nisi znao da ti je sudbina da me braniš od svih.“
„Još uvijek ne znam tvoje ime.“ – promucao sam tad, slušajući naša srca kako paralelno tuku. „Ja… nisam to mogao pročitati u mislima onih koji te okružuju. Sve vezano uz tebe takva je tajna… to me užasno bunilo ali pripisivao sam to svom osjećaju zaljubljenosti, bolje rečeno zaluđenosti, od onog prvog trena kad sam te ugledao.“
„Ljudsko ime mi je Katrina ali meni je draže ono koje sam dobila sa znamenom.“ – promucala je.
„Znamenom?“
„Da…“ – zastala je, odmaknula se za pedalj od mene i podigla kosu, okrenuvši mi leđa i otkrivši svoj vrat. Do tad nisam zamijetio maleni, jedva oku primjetni pentagram točno na sredini njena vrata. A u njemu, tek zatim iscrtalo se slovo A, kao da ga netko ispisuje nevidljivom rukom. Zatim je slovo izblijedjelo i počelo se pojavljivati drugo… N… pa zatim G… pa E pa dva put L, pa I, pa C i ponovno A…
„ANGELLICA.“ – promucao sam… i dodao. „Pa i izgledaš poput anđela, anđele moj.“
Čuo sam joj slatkasti smijeh i tad je posljednje slovo nestalo a za njim i sićušni pentagram, bilo je to očito nešto što se javljalo samo kad je to htjela nekome pokazati.
„Moja Angie.“ – prošaptao sam.
„Znala sam kako ćeš me zvati, zato sam jedva dočekala da napokon ovo isprobam. Oduvijek sam voljela nadimke, ali mi nitko nikada nijedan nije dao.“ – na to se pomalo smrknula i usne su joj se izvile u žalosnu grimasu.
„Mislim da je moje ime vezano uz tvoje. Mislim da sam Angellica zbog toga što si ti Anthony. Bar je tako bilo s onima prije nas.“ – prošaptala je dok joj se prelijepa put, boje ružine latice ljeskala pred mojim okom.
„Onih prije nas?“ – o čemu to ona sad govori?
„O da, postojali su parovi poput tebe i mene i davno prije, u početku svijeta… svemira… postojanja. Luna i Leonidas – također Ključ i Vampir, baš kao ti i ja. Zatim Ivette i Ivano – Čarobnica i Ključ – o da i muškarac može biti Ključ… zatim Violeta i Vladimir – oboje Vampiri s tim da je ona bila Ključ… to su parovi za koje znam, iako ih je zasigurno bilo još. Bilo ih je više, sada ove svjetove branimo samo ti i ja. Svi ostali su uništeni, a ako i mene unište tad će se sva ravnoteža u svemiru poremetiti i bojim se da bi sve što postoji, život sav, svih planeta i zvijezda koje postoje mogao nestati.“ – utihnula je i ja sam šutio, nespreman možda ponijeti sudbinu čitava svemira na svojim plećima, ali ako je napustim, što nikako nisam mogao ona bi tu sudbinu ponijela sama i zasigurno bi je uništili, ti čudnovati lovci, još gori od one Lucie, za koje još nisam ni mogao naslutiti za što bi sve mogli biti sposobni.
„Važno je da uspijemo.“
„Uspijemo?“ – gledao sam je začuđeno.
„Pa preživjeti, barem za sad. Ostalo ćemo shvatiti s vremenom. To je ionako sve što ja znam. Sve što mi je rekla mama i sve što sam sama shvatila i otkrila surfajući netom.“ – uzdahnula je a ja sam se nasmiješio. Cijeli taj svemir fantastike, bajke i čega sve ne u što smo oboje uletjeli bio je eto dotaknut i dozom stvarnosti, dozom 21. stoljeća kad ona počne surfati netom.
„Samo se ti smij, zaboravljaš da sam ipak samo klinka, da mi je samo petnaest godina i da pojma nemam što bih zapravo trebala raditi. Znala sam samo da ću negdje putem sresti tebe i da će se tad sve pokrenuti. Ali što to točno… e to i dalje ne znam.“
Bila je u pravu, uz sve svoje moći bila je samo djevojčica a ja sam bio… ma ne samo starac, već mumija, mumija u liku dvadesetpetogodišnjeg mladića.
I sva ta stoljeća mojeg postojanja nisu me učinila nimalo mudrijim, dapače shvatio sam da o svijetu što nas je okruživao ništa ne znam. Kao da sam priprosti dječarac što prvi put polazi u školu. Ona me učila a i sama je bila dijete i to kakvo dijete. Dok sam je gledao misli su mi bježale u svim smjerovima, bio je to dio ljudskosti koju mi je vratila i dio vampirske logike koja je mogla brinuti o milijun stvari istovremeno, iako trenutno više nisam mogao znati što sam. Da li čovjek ili vampir ili neko posve novo biće ili je sve to neka moja halucinacija? Možda posljedica mojeg predugog i potpuno neprirodnog postojanja. Razmišljao sam tako zagledan u nju a ona se smješkala prateći taj kovitlac mojih misli. Bilo mi je drago što je, sve to moje mozganje zabavlja i što je ipak prije svega samo preslatka djevojčica.
To be continued…
Marija Klasiček
Poduzetnica, kolumnistica, glazbenica, autorica Duologije Beskraj, hit knjiga o odnosima i samorazvoju, relationship coach te pokretačica i glavna urednica portala Amazonke.com.
Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.
Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂
Detalji o mom radu i upiti za coaching na marijaklasicek.com