Putovanje kroz vrijeme je motiv koji postoji već jako dugo u književnosti i, uglavnom, tema je da već kad putujete kroz vrijeme, onda nekoga i spasite.
Prije nekoliko godina (3-4) napisao sam SF priču i poslao je na neki od ovih natječaja koji se događaju u Hrvatskoj. Nisam nikad dobio odgovor. Kasnije sam je poslao u neki časopis specijaliziran za SF i horor priče i dobio odgovor. Dragi (moje ime i prezime) obaviještavam vas da vaša priča nije prošla naše stroge kriterije jer putovanje kroz vrijeme u svrhu spašavanja nekoga više nije tako aktualno.
I tako dalje i tako dalje, no konačni rezultat jest da ta moja priča (netragom nestala kad je stari kompjuter doživio živčani slom i samoubio se strujom) nije ono što hrvatski eksperti za science fiction traže. Što je posve OK, da se razumijemo, nisam neka osjetljiva duša koja će na negativnu kritiku reagirati skakanjem s nebodera, ali mi nije OK pojašnjenje.
Putovanje kroz vrijeme je motiv koji postoji već jako dugo u književnosti i, uglavnom, tema je da već kad putujete kroz vrijeme, onda nekoga i spasite. Inače bi dobili National Geografic izdanje o tome kako su Egipćani izgrađivali piramide, a u rubrici za izvore bi upisali “vremenski stroj”.
Kad spojite ta dva pojma, film i knjigu, dobijete poprilično zanimljivih stvari, čak i ako ih otkrijete slučajno.
Ja baš i nisam preveliki stručnjak za znanstvenu fantastiku, književnost, jer nisam baš neki ljubitelj naslova koji ne koriste ljude za protagoniste (i događaje koje mogu razumjeti) ali u filmove se poprilično dobro snalazim. Kad spojite ta dva pojma dobijete poprilično zanimljivih stvari, čak i ako ih otkrijete slučajno.
Istraživanje koje sam jednom pokrenuo bilo je pronalaženje naslova koji koriste motiv putovanja kroz vrijeme za osnovu radnje i, pogađate, debela većina njih koristi taj motiv da bi nekoga spasila (čak je i mešter Stephen King nedavno objavio roman gdje lik putuje kroz vrijeme da spasi JFK-a od atentata, pa toliko o tome da je to potrošena tema) i slučajno sam otkrio nešto poznato. Ne filmski poznato već književno poznato.
Tek pred kraj priče dobijete pojašnjenje kako su ti ljudi ustvari iz budućnosti, da dolaze iz svijeta koji je debelo poharan boleštinama i da trebaju svježu krv kako bi se ljudska rasa obnovila.
Grupa otmičara spašava putnike iz putničkog aviona osuđenog na propast. Zašto mi je to zvučalo poznato? Zato što sam prije već dosta godina pročitao priču imena Zračna Otmica (Air Raid) i koja mi je ostala u sjećanju kao poprilično dobro štivo za čitanje. U osnovi, radi se o grupi kvazi SWAT-tima koji upada u putnički avion, uspavljuje putnike i započinje operaciju izvlačenja dok se avion približava grdoj sudbini.
John Varley je cijenjeni i jako nagrađivani američki pisac fantastike. To je sve što znam o njemu.
Tek pred kraj priče dobijete pojašnjenje kako su ti ljudi ustvari iz budućnosti, da dolaze iz svijeta koji je debelo poharan boleštinama i da trebaju svježu krv kako bi se ljudska rasa obnovila. Kraj je bio malo nedorečen, uglavnom je cijela priča bila tek taj upad u avion, ali naspram gluposti koje sam pokušao čitati, ovo je bilo i dobro. Kad sam otkrio da postoji film prva pomisao mi je bila da je netko rastegnuo tu pričicu na nemoguće dimenzije, ali kako je scenarist bio pisac priče, John Varley, rekoh da bacim pogled i… pa, da je bilo toliko loše ja sad ne bih ovo pisao, kao ni vi čitali. Ali, idemo redom, druga stvar prije prve, da napravimo vremenski paradoks.
Nisam čitao ništa dalje od Air Raid i vjerujem, iako ne čvrsto, da će na tome i ostati. Varley je napravio potez koji mnogi pisci naprave, od dobre priče naprave roman, postavljajući priču kao centralni dio radnje (ili barem kao važniji dio radnje) te je time dobio roman Millennium. Taj naslov, koji je početkom novog milenija koristila svaka šuša (sjećate se glazbenih albuma – svaki drugi je nosio to ime) ali u 80-ima to je bio fora potez jer nejasno postavlja okvire radnje.
A roman je, kako i dolikuje, proširio svoje granice i likove te je tako bilo puno više materijala za rad.
Varley je napisao i scenarij te je 1989 snimljen i istoimeni film gdje je glavnu ulogu igrao Kris Kristoferson. Što se tiče romana, kojeg nisam čitao već dojmove zadržavam iz priče, se poigrao sa stvaranjem paradoksa kojeg, prizanejm, ne razumijem baš najbolje, ali uglavnom (i ugrubo) to je nešto kao kad se druga stvar dogodi prije prve i Varley je na tome gradio dobar komad radnje, dok je samo putovanje kroz vrijeme ustvari praktično, koristi se u svrhu preživljavanja i nije ekscentrični doživljaj pojedinca.
Louise, glavna junakinja, tako putuje kroz vrijeme ne li ispravila zajeb koji se dogodio u jednoj od zračnih otmica, traži stunt-gun iz budućnosti koji je ostao u jednom avionu i upoznaje istražitelja Billa (istražitelj za avionske nesreće, ne žandarske poslove) preko kojeg pokušava vratiti taj dio opreme. No Bill i ona se znaju jer je on preživio nesreću kad je bio klinac, a taj omamljivač je ostao u baš tom avionu. Njihovo poznanstvo (i uobičajena romansa) tako ima neke čudne zaokrete kroz vrijeme, ali što je dobar roman bez malo ljubavi, ne. Koliko sam uspio shvatiti iz svega što sam pročitao, roman je jako dobar i svjež za žanr jer ne koristi uobičajene prečace kao neki drugi.
Likovi su dobro osmišljeni, svaki sa svojim naramkom problema, i njihova povezanost je uvjerljiva.
Preporučaju ga svi oni malo bolje upućeniji u žanr jer nije baš čisto lagano ljetno štivo (iako baš ne bježi puno) i ako želite malo zaposliti svoje moždane vijuge nečim napetim, a opet što potiče na razmišljanje.
Narativno, roman ima sitnih problema s naracijom. Ne da je loše napisan već sama konstrukcija. Jer čitatelj prati Louise i kako ona skače kroz vrijeme, tako i čitatelj zna što se događa, pa se vraćamo na Billa (koji ide normalnom vremenskom linijom) pa djeluje malo repetativno (jer čitatelj već zna što se dogodilo). Malo se radnja zamuti i oko pojašnjavanja paradoksa, no ništa komplicirano da ne bude očito i, usprkos manama pripovjedanja, Millennium je jedan od boljih romana koji su upotrijebili tu vremensku anomaliju i nisu je zakomplicirali previše (to se zove gomilanje info-dumpova pa vam roman sliči na članak s wikipedije). Druga stvar koja je dobra jeste razlog zašto se koristi putovanje kroz vrijeme i akcija koja proizlazi kroz to.
Naime, putovanje kroz vrijeme u većini romana je nešto jedinstveno dok je ovdje uobičajena praksa, kao autopraonica, i ne filozofira previše već taj motiv koristi samo da bi napravio dobru akciju nakon putovanja.
I maštovto je koga uzimaju ti ljudi iz budućnosti – one koji trebaju umrijeti u stvarnosti kako ne bi izazvali remećenje vremenske linije. Svijet budućnosti jest pomalo crn i depresivan, ali tako je to išlo s SF-om 80-ih, ali barem je maštovito i daje našim junacima (junakinji) razlog zašto su neke stvari napravljene kako jesu.
Ukoliko volite fantastiku, romane s putovanjem kroz vrijeme i neobične romanse prožete dobrom akcijom, Millennium bi vam mogao zadovoljiti apetite.
Ako pak ne volite čitati i skoniji ste filmskim verzijama, kratko ću vas informirati da je sam film poprilično dobar. Ozbiljniji naslov za razliku od Povratka u Budućnost, recimo, i da je stari Kris dobro odigrao svoj dio. Efekti su također bili u igri, ne baš previše sjajni i bajni, ali dovoljno da vam dočaraju pisanu riječ. Kad ovakav roman dobije svoju ekranizaciju onda još uvijek ima neke nade za malo ozbiljnijeg SF-a na kino platnima.
Izvor: Deckardov kutak
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
