Krivo je more… ili kako se tretira domaći gost na Jadranu?

Miris tamarisa uz obalu, šum mora, cvrčci koji najavljuju pasju vrućinu i moj dragi i ja koji već dva sata pokušavamo pronaći mjesto za popiti kavu na prenapučenoj rivi jednog dalmatinskog mjesta.

Nakon hodanja, obilaženja i obilnog znojenja, više nije vrijeme za jutarnju kavu, već za ručak, pa se odlučujemo za mali restoran, ništa pretjerano fancy. Lijepa terasa i prekrasan pogled na more. Onako, pristojno, ugodno mjesto za objed. Oduševljeni panoramom, pronalazimo stol i (pre)kasno uočavamo kako pored nas sjedi grupica vrlo glasnih Talijana koji imaju natjecanje u podrigivanju, pa se idila pristojnog restorančića malo poljulja. No, toliko sam gladna da mi je gotovo svejedno hoće li mi u uho podrignuti Devetu simfoniju, samo da nešto stavim u usta.

Prolazi dvadeset minuta, a konobara nema na vidiku. Odnosno, prošao je pored nas barem deset puta, ali unatoč suprugovim povicima, dizanju ruku i mahanju, činilo se kako nas uopće ne primjećuje. Možda da podrignemo? Kod onih Talijana, čini se, to pali, s obzirom kako ih je redovno usluživao.

Napokon, nakon pola sata (i pojedene kutije Tic-tac bombona koju sam iščeprkala iz torbe), muž je pokazao iznenađujuću razinu borbenosti i zaskočio konobara povukavši ga za rukav. Dotični nas je pogledao kao da je upravo zapazio one gnjusne muhe zunzare na Jakobovim kapicama s kojima je marširao do susjednog stola (za kojim su sjedili gosti koji su, usput, došli pola sata nakon nas i bili usluženi istog trena) i frknuo: „Prego, bitte?“

Neki baner

Ok, što? Muž ga je gledao blagim pogledom dalekih savana, a ja sam zbunjeno zatražila jelovnik. Kad je skužio da smo „domaći“, procijedio je „sam’ malo“ i otišao. Dakle, toliko sam bijesna da mislim kako ću od gladi pojesti ove čačkalice na stolu, a ostatak mu zabiti u očne jabučice.

Evo ga, dolazi kao furija sa jelovnicima i baca ih na stol. Nema „izvolite“, „što ćete popiti“, jednostavno ih izvali na stol kao lopatom i svrdla nas pogledom dok mi napeto i užurbano prelistavamo stranice. Muž pita može li nam dati nekoliko minuta vremena da se odlučimo i usput preporuči neko kvalitetno vino. Gospodin konobar nevjerojatno uslužno ponudi crno i bijelo.

Ovo je strašno. Dragi već škrguće zubima kad ga pita „jel’ ti to nas zezaš?“,  a gospodin Ugostiteljski djelatnik mu vrlo ozbiljno i službeno odgovori kako on ima previše posla da bi nabrajao cijelu vinsku kartu i da su sva vina skroz ok. Muž otvara usta i oblikuje ih u nešto što bi bilo najsličnije izrazu „lička janjetina“, pa ga lupam ispod stola nogom kako ručak ne bi jeli u policijskoj postaji.

Muž je razmišljao o odlasku, no bili smo preumorni (i gladni, budimo realni), pa smo odlučili ostati. Nakon što nam se tlak spustio u granice normale, proučavamo jelovnik i razmišljamo kako za plaćanje nekih jela trebamo jamce. Mali ćevapi 150 kuna? Kila brancina 450 kuna? Ledena kava 70 kuna? Tko nam i treba, kad smo se pomirili s ostankom. Upali smo u osmi krug pakla – tamo gdje hrana proždire ljude. Nakon provjeravanja stanja novčanika, uzimamo pizzu. Nije beg cicija. Izvalit ćemo 170 kuna za tu margaritu. Fućkaš meso, dobri su i sir i rajčica. Dragi je provjerio cijenu vina i ostalih tekućina. Odlučio je da će usput popiti malo morske vode ili skapati od žeđi.

Ne moram niti spominjati kako je naše naručivanje jedne pizze za dvoje dočekano gotovo neprirodnim kolutanjem očiju i takvim uzdahom da sam mislila kako je našem ljubaznom konobaru pozlilo. Neka, barem ćemo nešto pojesti, kad smo već prošli tu prehrambeno – konobarsku kalvariju.

Krivo je more... ili kako se tretira domaći gost na Jadranu?

Pizza je stigla. Vidjela sam veće poštanske marke od nje. Sira je bilo u tragovima, a rajčica je izgledala kao da je netko samo ispraznio iz kutije ono što je ostalo pri dnu. Par kapljica i to je to. Tijesto bi bilo sjajno da smo naručili kreker. Ovako sam si gotovo raskrvarila desni na nju. Na trenutke nisam znala je li krckanje koje je dopiralo iz mojih usta pripadalo lomljenju pizze ili mojih zuba.

Mužu valjda nikad nije bilo teže otvoriti novčanik. Mislim da bi radije platio pet kazni za parkiranje uzastopce nego taj nesretni ručak. Uglavnom, odlučili smo zadržati pozitivan stav i pojesti sladoled.

U obližnjoj slastičarnici razdragano naručujem punč, jagodu i lješnjak, a konobar nas obavještava kako je kugla 20 kuna ako je jedemo u slastičarnici, a 17 ako je „za van“. Plus kornet pet kuna. Ali i ovdje je pogled prekrasan.

Nema sumnje. Krivo je more.

Neki baner