Cista. Nekada se osjećaš baš kao cista. Ta neka strana tvorevina u tvom tijelu, prljava, bljutava, šuplja. Ona je tu, smeta, žulja, boli. I vidljiva je na liječničkim snimkama. Doktor te upozori da je strano tijelo tu negdje ili u abdomenu, jajniku, trbuhu, bubregu, štitnjači. Ponekad je nepoznatog podrijetla.
Postoji mogućnost da je vodena i ona mora pući. I to će boljeti. Moraš iskrvariti i to izbaciti iz sebe. I ne može drugačije nego putem bola. Moraš iscijeliti i izbaciti tu taložinu traume, stresa, gorčine, straha, užasa, terora. Nakupilo se.
Možda si se pravila jaka izvana. Možda si izdržala sve stresove na poslu, prekinula vezu, prošla kroz brakorazvodnu parnicu. Možda ti bivši partner prijeti da će ti oduzeti skrbništvo nad tvojom djecom za koju ga zapravo nije nimalo briga, ali želi da ti zagorča život.
Možda su se tvoji roditelji zastidjeli jer si vikala da se zaustavi genocid u Palestini pa ti sad kukaju kako će te netko u Mostaru prebiti. Možda im se ne sviđa tvoj dečko koji je druge nacije i sad je to velika trauma za društvo. Možda si sagorjela i isparila. Izgurala si i preživjela. Izvana. Ali je tu cista.
Krvarenje kroz rad na sebi
Sad imaš dvije opcije, ili će ona pući bolnim krvarenjem ili će je netko kirurški odstraniti da ne bi i dalje rasla i trovala tvoj organizam. Nije ti dobro, znam. Ponekad gubiš fokus. Pitaju te tko si i što si. Imaju očekivanja.
Stavljaju te na pijedestal. Pričaju o tebi u superlativima. A ti se, na kraju dana osjećaš baš poput te ciste. Onako ljigavo, bljutavo, šuplje, krhko. Ili možda tvrdo, kameno s debelim bedemima i zidovima oko sebe. Čekaš to krvarenje.
Uzmeš različite čajeve i trave iscjeljenja, terapije. Kažu oni radi na sebi. Ali jbt, to je tako bolan, užasan proces gdje ulaziš u pore sebe i skidaš sve te slojeve koji su se godinama, desetljećima kupili i sad tu stoje, baš kao ta cista.
Gledaš te slike, sve je tako prekrasno i tjera tebe da se debelo potrudiš, trigeri padaju sa svih strana poput nuklearnih bombi. Doktor je rekao, prati cistu, možda pukne za tri mjeseca. Izazovi sebe. Izazovi cistu. Neka pukne i krvari.
Preživjeti ili živjeti?
Imaš i drugu opciju, ako okameni cista. Kirurški će je odstraniti. I možda potajno to želiš. Bijeg. Želiš anesteziju, san. Vidiš one lampe, doktore u odvratnim zelenim bojama s maskama na licu. Ne znaš hoćeš li se probuditi ili ne. Ali nije te briga, jer želiš da tu prokletu cistu izvade iz tebe.
Neka se netko drugi pobrine za to jer te možda život previše stegao i možda si paralizirana od silne borbe. Grč i strah te blokirao i okamenila si se. Ne osjećaš se živa, jer ti je dosta pretvaranja. Nadaš se da će u toj anesteziji biti neki put katarze. Ipak, ako se probudiš, moraš nastaviti živjeti. Bez ciste, ali boljet će rana. Treba ti oporavak, terapija, transformacija. Koji god put bude, moraš raditi na sebi.
Ova cista se može i događa se svima. Pojavi se kao loš znak, kao upozorenje. Kroz fizičku bol, jer tijelo šalje poruku egu, umu, duši i duhu da se ne može više izdržati. Shvati to kao novi put, kao novu nadu. Nema svijetla bez tame, nema ozdravljenja bez bolesti. A upravo je bolest ponekad potrebna da te iscijeli i ozdravi. Budi jaka jer možeš pobijediti cistu!
rođena u Tomislavgradu, u Bosni i Hercegovini 28. 11. 1990 godine.
2015 sam završila studij novinarstva i odnosa s javnošću na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Doktorantica na PDS doktorskom studiju Jezici i kulture u kontaktu, Informacijske i komunikacijske znanosti, smjer OSJ.
Autorica i koautorica nekoliko znanstvenih i istraživačkih radova. Radno iskustvo rad na dvije lokalne radiopostaje, lokalne portale. Od 2020 sam novinarka i autorica članaka i tekstova o feminizmu, rodnoj ravnopravnosti i rodno zasnovanom nasilju.
U slobodno vrijeme čitam, pišem, provodim u prirodi i usavršavam svoje kvalifikacije i sposobnosti.
