Nikoga ne možeš natjerati da te voli. Niti ta osoba od tebe može očekivati da ti prestaneš voljeti nju, onako – preko noći. Imaš pravo na svoju tugu i svoju razočaranost. Svoj prostor i svoje “ne zanima me više”. Imaš pravo ne vjerovati ljudima i okrenuti se sebi.
Nitko ti ne može zamjeriti ako odlučiš o tome ne govoriti. Ako odlučiš isplakati dušu ili se napiti. Ili oboje? Baš nitko. I svatko tko proba, je kreten. Bol je normalna fizička reakcija. Strah od nepoznatog i gubitka sigurnosti isto tako.
Neki ljudi prebole lakše, nekima ostaje ogromna praznina koju ne može popuniti nitko i ništa. Najmanje isprazne riječi – bit će bolje.
Hoće, jednog dana. A do tog dana proći će možda dva mjeseca, možda dvije godine. I sasvim je u redu da te boli i da ti smeta što ti govore da trebaš zaboraviti. Ne trebaš, nauči iz toga, sjećaj se lijepog. zadrži uspomenu koja ti mnogo znači ili napravi krijes i spali sve što te podsjeća na tu osobu.
Odabir je samo tvoj i nitko, ali baš nitko ti ne može reći kako da boluješ i odboluješ. Jer nitko drugi nije bio u tvojim cipelama.
Mnogo sam puta čuo: “Joj daj, ionako nisu bili jedno za drugo. To bi puklo kad tad. Šta više cvili za njim / njom?” a onda ne bi prošlo dugo i ti isti bi ostali slomljenog srca i ponosa (za muškarca priznat ću ne znam što je gore).
Nitko ne voli biti ostavljen. Zaboravljen. Zamijenjen. Nitko ne voli biti “baš ta osoba, koja više nije dovoljno dobra”. Ali što znači biti dovoljno dobar nekome tko ne poznaje tvoje kvalitete? Nekome tko se ne zna nositi s problemima, pa diže sidro i traži nekog s kim će lakše manevrirati?
A ljudi to rade. I nitko ne vidi svoje greške. Uvijek je kriva druga strana. A kad ste se voljeli sve je bilo u dvoje, sve je bilo MI.
Trenutak u kojem prestaje MI pretvara se u trenutak – ti si kriva, jer si takva, jer si dosadna, sebična, ohola… Ti si kriv jer si škrt, lažov, varalica i pijanac.
Rijetko koji prekid završit će s: “Oboje smo krivi.” Ali jeste, oboje ste krivi što više niste zajedno. Oboje ste učinili nešto što je ono drugo dovelo da učini nešto, zbog čega se sve, na kraju pretvorilo u hrpu ružnih riječi i kraj.
Kraj ne mora biti dramatičan. Ne mora to biti tresak vratima iza kojeg se više nikad ne čujete i ne vidite. Kraj može biti dug. Lagano umiranje duše iz dana u dan. Dok se u jednom trenu sve u vama ne ugasi.
Možete ići iz ljubavi u bol, pa iz boli opet u ljubav ili se možete zavaravati da postoje razdoblja u kojima se sve to smjenjuje. A možete se i oboje ohladiti, pa vam kad se raziđete, počne bolno nedostajati navika imanja te osobe uz sebe.
Nekad se ljudi raziđu i dok se vole, jer se ne mogu uloviti na istoj grani. Namjerno si kažu da se ne vole. Namjerno se povrijede do te mjere da više ne mogu nazad, a nisu htjeli kraj.
A ponekad kraj bude zapravo znak da nikad nije smjelo do njega doći, a vrijeme koje ste proveli odvojeno, spoznaja da trebate biti zajedno, cijeli život.
Kraj je uvijek novi početak. Kako god okrenuli. Početak novog života, posla, stjecanja novih prijatelja ili rada na sebi. Kraj je početak shvaćanja da drugi put nešto mora biti drugačije, da bi trajalo. Kraj je ponekad i olakšanje. Ponekad rijeka suza, zbog koje se noću tresemo ispod deke u bolnoj agoniji, da nitko ne čuje.
Najveća spoznaja je biti čovjek. I znati voljeti. Voljeti usprkos tome što je jedna priča završila ili još ne znate kako će završiti. Voljeti sebe i graditi se. Svakog dana.
I znati da je u redu što boli i što imate potrebu plakati ili se inatiti i nikome ne javljati. To je samo znak da ste ljudsko biće i da vam srce nije kameno.
Osvete, ispade, uhođenje i veze s prijateljima bivšeg / bivše – ne priznam. To rade slabići. Za njima ne valja žaliti, jer nikad u njima nije ni postojala iskrena ljubav. Voljeti nekog znači prihvatiti njegov izbor da je kraj, pa makar mi voljeli i dalje. Voljeti znači ponekad i boriti se kad znamo da se imamo za što boriti. S mjerom u svemu.
Ostalo nije ljubav već opsesija… i nije moja današnja tema.
S vjerom u dobru prosudbu i željom da oni koji su prekinuli lakše prebole i krenu dalje, pozdravljam vas.
Marin
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
