Living in the moment, baština mojih tridesetih

U dvadesetima bila sam divlja, svojeglava, romantična i vrlo brzopleta. Sanjala sam velike, idealistične snove, zamišljala kako ću svojom glazbom pokretati svijet i voljela sam često previše, naivno, blesavo, puninom srca.

Voljela sam i što nije trebalo voljeti jer sam vjerovala da se ljubav ljubavlju vraća. Sada znam da je tako, ali ne vrati se uvijek od istih ljudi.

Sada sam u tridesetima, još uvijek sam pomalo svojeglava i zaista romantična. Još uvijek volim cijelim srcem ali puštam da ljubav ide tamo gdje treba u malim, pitkim dozama, kako bi je srce kojem je dana moglo upiti i uzvratiti.

Ne dajem više srce uzaludnim ljubavima. Divljinu i ishtirenost, potrebu da budem neuhvatljiva poput vihora sam zamjenila istinskom strašću prema životu. Brzopleta sam rijetko, samo u naizgled ‘nevažnim’ stvarima, poput trčanja s klincima livadom za leptirima i bosonogom plesu na ljetnoj kiši.

Promijenila sam se, neupitno, kao što se svi mi mijenjamo, ali nisam dozvolila da godine koje prolaze i zrelost koja mijenja moje obraze i moje tijelo, promjene djetinju iskru u meni, da je utrnu.

Neki baner

Tijela se mijenjaju, ali duša, sama srž čovjeka, ostaje.

Možda možemo mijenjati neke svoje karakterne crte… možda, ako ste npr. kao ja imali nekad, ili još uvijek imate, kratak fitilj, to je zaista nešto na čemu se može raditi i mijenja se kako napuštamo balave godine i postajemo zrela osoba.

Kod mene se promijenilo.

U dvadesetima sam još bila baš kratkofitiljac, jako bi me žuljala nepravda ili tuđe glupo ponašanje. Kako sam zaplivala u tridesete, tako mi se percepcija u mnogim stvarima mijenjala. Ne mogu reći da sam sada kao mali Buda, pa me baš ništa ne dira, jer bi to bila potpuna laž, ali moje reakcije su se promijenile. Sada znam da ne treba baš sve na svijetu moju reakciju. Nije sve vrijedno uzrujavanja. Nije svaka osoba zaslužila tu moć da u meni izazove emociju.

Ako se ona i dogodi, zapitam se zašto se dogodila, je li ta osoba netko bitan? Ako je, što me to točno smeta? Je li me povrijedilo?

I tad razlučim da li je to osoba kojoj ću reći da me dirnulo ili ću joj poželjeti sretan put?

Možda banaliziram, ali sve se na kraju svede na činjenicu da postoje ljudi zbog kojih će nas neke stvari pogađati, ali postoje i oni koji nisu toliko važni da bi u nama izazivali reakcije, ili oni koji su tu važnost izgubili.

Kad mi bude pun kufer gluposti, onda zatvaram mirno to poglavlje i idem dalje. To su stvari na koje mogu utjecati. Mogu birati ljude s kojima ću biti okružena i mogu birati hoću li u neki odnos ulagati sebe; svoje vrijeme, pažnju, trud i emocije. Ili smo došli do kraja puta pa prestajem?

Tijela se mijenjaju. Gubimo kilograme, dobivamo kilograme, starimo, dobivamo bore, sijede, pjegice, ali i neku mirnoću koja nam se odražava u očima. Težimo tom miru.

Mijenjamo se, iako u svojoj srži nosimo strasti, vatre i žar, godine nas učine mudrijima pa naučimo razlučiti kome ćemo dati taj žar, čiju ćemo dušu grijati svojom vatrom. Umorimo se od emotivnih rollercoastera. Umorimo se od promjena, od prebačaja koji vode u krajnosti. Težimo balansu. Toplom zagrljaju, mirnim svitanjima, nježnim poljupcima i ljubavi u nečijim očima.

Težimo iskrenim prijateljstvima, grlenom smijehu, plesu bosih stopala na ljetnoj kiši. Onako spontano, kao djeca.

Težimo tome, ali ne idemo svi za time. To je još jedna krajnost koja dolazi sa zrelim godinama, ljudi odustaju od svoje srži. Ulove se uloga koje igraju, sljube se, ma doslovno srastu s tim identitetima. Oni postanu pozicija na kojoj rade, postaju obiteljska uloga supruga i oca, nakon one sina i brata, srastu s ulogom prijatelja, kuma, susjeda, ali najviše srastu s tom dogmom koja prati bivanje u koži odrasle osobe.

I tu se gube.

Tijela se mijenjaju, kao i uloge, a djeca u nama tome se prilagođavaju.

Smatram da ne bi baš u svemu trebala.

Smatram da ne bismo trebali nikad izgubiti svoje strasti, smatram da ne bismo trebali prestati slikati ili pisati ili igrati košarku ili ići barkom u đir samo zato što smo sad “odrasli” pa se od nas očekuje da stalno igramo te uloge i prestanemo biti spontani.

Tijela se mijenjaju, ali duša nikad ne stari, ona je zauvijek dječja, iskrena, vedra, topla, dobrodušna i puna ljubavi.

Zbog toga često promatram starce koji su otpustili svoje uloge, prigrlili unuke i s njima si ponovno dopustili biti djeca.

Oni uživaju život onako kako bismo svi trebali, bez očekivanja, bez pretpostavki, bez limita.

Living in the moment

adorable little girl having fun on bed at home
Photo by Ksenia Chernaya on Pexels.com

Robovi uloga

Mi ‘odrasli’ često smo vezani strahom od toga što će netko reći. Posvećeni smo življenju u finim odjelima, skupim cipelama i nadasve online. Strašno patimo od tog imagea, do te mjere da nas je zarobio i uskratio nam ono naše najljepše, ljudskost.

Gledam majke prezauzete da sa svojom djecom potrče livadom, koje popravljaju suknje i šminku, skrivaju oči iza velikih naočala i stalno su usmjerene na okolinu pazeći da li ih itko gleda, pazeći da ostave dojam, na nevažnog nekog. Na kolegice, Fejsbuk frendice, susjede, ali ne paze na dojam koji ostavljaju pred osobom koja zaista vrijedi – svojim djetetom.

Gledam frendove koji su toliko zauzeti pričama o dalekim destinacijama i umoru od života u lockdownu, koji me žele impresionirati na sve krive načine jer misle da tako trebaju, da pričaju s poznatom blogericom, a i dalje kraj njih sjedi samo njihova Mare, pa ih gleda krupnim očima, jednog plahog laneta i često klopi po ruci, da ih natjera da odlože mobitel i kažu joj kad su posljednji put išli na sushi, ležali na krovu i gledali zvijezde i bili ono zbog čega ih volim, moji prijatelji?

Gledam sve te divne ljude oko sebe, posve zarobljene ulogama koje im ne dopuštaju da budu ono zbog čega su posebni – ljudska bića.

Suptilno ih gestama, malim porukama nježnosti i ljubavi podsjetim da je u redu da budu svoja osoba, da budu svoji, istinski.

Suptilno ih ovakvim tekstovima bockam i pozivam.

I prezauzete majke i uštogljene očeve i zbunjene prijatelje i sve nas, prezauzete krivim stvarima.

Pozivam nas da živimo više, a razmišljamo manje. Da prestanemo biti toliko fokusirani na tijela koja se mijenjaju, na sitne bore i kilogram više ili manje. Pozivam nas da se smijemo više, plešemo, pjevamo, dišemo, pišemo, slikamo i plovimo starim barkama.
Pozivam nas da prošetamo mladom rosnom travom bosi i još sneni.
Pozivam nas da pijemo kavu satima, upijajući boje neba i mirise božura.

Pozivam nas da sačuvamo, njegujemo i damo živjeti tom djetetu u sebi.

Odrasli smo možda, zreli, posloženi i mirniji, manje skloni avanturama i emotivnim krajnostima, ali… i dalje smo tu da proživimo ovo putovanje najbolje što znamo i da si dopustimo pokoji nestašluk, radost i pustolovinu.

Tijela se mijenjaju… da, neka. Ali duša neka se mijenja tako da s godinama skupimo više uspomena i radosti, a manje briga oko tuđeg dojma.

To je jedina mudrost koja vam je potrebna. U trenutku biti, više sam život zaista živjeti.

Neki baner