Ljetna oluja…

Život nosi neke čudne preokrete, neke neočekivane zavrzlame. Dođu brzo kao ljetna oluja i udare žestoko. Doslovno pometu sve pred s tobom. Nakon njih ostane totalni kaos iako ne traju dugo. Takva je i Bella. Kao ljetna oluja.

„Čini mi se da bih se možda trebala ispričati. U svakom sam ti slučaju željela reći da mi fališ. Čekam te kod Bana, sutra točno u podne. Znam da ćeš doći.
                                                          B.„

Osvanula je ta poruka sinoć kasno na mom mobitelu. Gledao sam u nju dobrih pola sata, bez da bih trepnuo. Nina je mirno spavala kraj mene, onako bezbrižno – kao dijete. Gledao sam u nju nakon što sam konačno odložio mobitel i pomislio – Kog vraga hoće ova rospija?

Ujutro sam dugo šutio dok je Nina kuhala kavu i pripremala doručak. Bacala mi je one upitne poglede, ali sam ih ignorirao. U jednom sam trenutku krenuo da je zagrlim, dok se spremala da krene kući, ali samo je napravila tri koraka u nazad. Znao sam da sam pretjerao.

Neki baner

Ona nije svađalica. Neće me napasti. Otrpjet će šutke svaku glupost, ali kad joj pukne film pokazat će to. Neće dramiti. Neće vikati. Neće plakati – samo će mi dati do znanja da sam debil.
Samo sam izgovorio – Oprosti.

– Kako god, idem kući.
– Daj da pričamo.
– To pokušavam cijelo jutro, ali ti si u svom filmu.
– Oprosti .
– Svi imamo svoje dane, ali meni se ne da ovako igrati.
– Bella mi je poslala poruku. – ispalio sam kao iz topa.
– Pretpostavila sam. I što sad? I meni onaj debil konstantno šalje poruke. Nije uopće stvar u tome, stvar je u tvom stavu. Totalno si izbezumljen. Tvoj svemir se i dalje okreće oko nje, a meni nešto spočitavaš.

Šutio sam. Bila je apsolutno u pravu. Pustio sam je da prođe pokraj mene zajedno s one tri torbice koje je uvijek vukla vamo tamo, odbijajući ostaviti stvari kod mene iako sam joj odavno oslobodio nekoliko polica u ormaru. Iako je voljela biti tu, iako se često teško odvajala, iako od prvog dana ima svoju četkicu za zube kraj moje u kupaonici, držala je od prvog trenutka do te neke neovisnosti, što svoje, što moje.

Bilo mi je jasno da nas ponekad zamišlja skupa i za deset godina. Da kao i svaka normalna žena razmišlja o djeci i budućnosti, ali jasno sam uvijek vidio na njoj da joj to nije cilj, da smo prekratko skupa i da joj to nije plan ni u petama. Davala mi je moj prostor. I čuvala je svoj. Valjda je to naučila kad se opekla s njim. Čuvala je jedan dio sebe, samo za sebe.

Bila je svjesna da u svakom trenutku bilo tko od nas može puknuti i da čarolija može nestati. Zato nije ostavljala svoje tragove. Mogla je ali nije. Jer ona je jedna od onih žena koje ostaju u kompletu u pravom trenutku, ili nestanu, kao da nikad nisu tu ni bile.

Jedno nije kužila – iako na prvi pogled u stanu nije bilo njenih tragova, urezala se duboko u mene. Mogla je odnijeti sve stvari, ali nije mogla odnijeti sebe. Jastuci su mirisali po njoj. Zidovi su bili puni njenih obrisa. Bilo je traga onog ruža boje mesa, na mojoj najdražoj šalici koju si je prisvojila. Bilo je milijun slika nas na mom krevetu. Bilo je njenih uzdaha u zraku, i tragova njenih noktiju na mojoj koži.

U tom sam trenutku shvatio da je volim. Okrenuo sam se i jurnuo iz stana. Sletio sam niz stepenice kao sumanut. Vani je pljuštala kiša a ona je stajala na stanici, 50 metara od moje zgrade s one tri smiješne torbe. Trčao sam prema njoj, ali me nije čula. Ušla je u autobus i nestala. Ostao sam stajati na ljetnom pljusku i blejao kao izgubljeno štene u Zetovu plavu harmoniku koja se gubila niz ulicu. Sjetio sam se one prve kiše. I prvog seksa s njom.

– Isuse koji sam ja idiot!

Odvukao sam se nazad u stan, bacio sa sebe mokru trenirku i stao pod tuš. Nisam pojma imao koliko dugo sam stajao tako pod tušem, ali znao sam da idem pronaći prvu cvjećarnu i da ću joj kupit najveći buket ikad.

Taman kad sam se spremio i posegnuo za ključevima, čuo sam zvono na vratima. Pojurio sam prema vratima lud od veselja, otvorio ih i graknuo: Nina, oprosti, ja… sam – htio sam reći idiot, ali u tom trenu sam skužio da pred vratima ne stoji ona. Već Bella.

Smračilo mi se.

– Nisi došao.
– Nisam. – odgovorio sam i pogledao na zidni sat. 12:45.
– Mogu ući.
– Ako baš moraš, u žurbi sam.
– Primijetila sam. – odbrusila je odmjerivši me onim svojim ledeno plavim pogledom. Prvi put mi taj pogled nije bio sexy.
– Čekala sam te. – rekla je optužujućim tonom.
– Bella…
– Nemoj, vidim da si me brzo zaboravio. – rekla je hladno i smjestila se na kauču.
– Ne možeš doći nakon toliko vremena i očekivati da je sve isto…
– Stan izgleda odlično. – prekinula me.
– Hvala.
– Vidi se „woman’s touch“
– Hah da… – nasmijao sam se.
– Kakva je?
– Tko?
– Tvoja cura.
– Ne bih s tobom o njoj. Kavu? – ponudio sam iz pristojnosti.
– Može, crnu s…
– Malo mlijeka i jednim natrenom – znam. – odložio sam ključeve i nasuo vodu u džezvu. Dok sam kuhao kavu oboje smo šutjeli.
– Nedostaješ mi. – rekla je polu plačnim glasom.
– Šutio sam. Dio mene htio je reći da i ona nedostaje meni, ali dok sam je gledao, shvatio sam da sam samo bio bijesan na nju i ništa više. U glavi mi je cijelo vrijeme bila Nina. Moja Nina.
– Fali mi sve što smo imali. Voljeli smo se zar ne?
– Jesmo. – odgovorio sam kratko.
– Voliš li me još? – uvijek je bila direktna.
– Ne. – odgovorio sam i nisam lagao.
– Oh… pa dobro, to se da ispraviti.
– Ha ha, kako se to da ispraviti? – izgovorio sam smijući se na glas, dok sam spuštao šalicu s kavom na stol.
– Zato što Bella zna što voliš. – rekla je i otkopčala baloner, ispod kojeg je bilo isklesano tijelo. Ona polu gola, u halterima.
– Obuci se. – odbrusio sam hladno i okrenuo se. Bilo mi je to tako jadno. Na što sam ja upravo ovdje gubio vrijeme?
– Ti to ozbiljno?
– Da ja to ozbiljno. – odbrusio sam i dalje gledajući u zid.
– Pogledaj me! – vrisnula je, ali ja sam se odbio okrenuti. Tren zatim osjetio sam njene ruke na svom vratu. Stajao sam kao kip, dok je u meni bjesnilo. Krenula je rukom po mojim leđima a zatim prema naprijed. Zavukla je ruku u moju trenirku a ja sam je čvrsto zgrabio i odgurnuo od sebe.
– Dosta je. Ne znam zbog čega si došla ni što hoćeš. Ni ne zanima me, oblači se i gubi se iz mog stana. Ponašaš se k’o jeftina flundra. Nisi ni sjena žene koju sam volio.

Niz lice su joj krenule suze. Lecnuo sam se, ali sam znao koliko lako može manipulirati. Zaogrnuo sam je balonerom i dodao joj maramicu a zatim sam nazvao svog best frenda, njenog brata i zamolio ga da dođe po nju.

Šutjeli smo sve vrijeme dok smo ga čekali. Bio sam toliko ljut da bih mogao nekog ili nešto razbiti. Kad su napokon otišli, sjurio sam se iz stana i odjurio do Kvatrića, da joj u prvoj cvjećarni kupim što veći buket. Nisam mario što mi je to zadnja lova. Bilo me baš briga za sve, samo sam htio doći do Nine.

Nina.

Neki baner

Kad mi je otvorila vrata i kad sam joj vidio suzne oči i onaj mali, prćasti nosić, sav crven od plača, srce mi je htjelo eksplodirati, što od najljepšeg prizora na svijetu, što od ljutnje jer sam ju OPET povrijedio. Primila je cvijeće i zagrlila me.

– Budalo. – rekla je.
– Oprosti.
– Oprošteno ti je.

Bože kako volim ovu ženu.

Šaptač

Neki baner