Imao sam nekih privatnih stvari za riješiti, to ću vam odmah sasuti u glavu odmah po prvoj rečenici jer znam da vas nije briga za to, a kako mene nije briga za to što vas nije briga, činimo savršeni par. I kao kod svih privatnih sranja, treba vremena da se ona raspetljaju i da se ravnoteža svemira vrati natrag u svoj centar.
I umjesto da napravim klasični balkanski potez i pretegnem korak do prve birtije i počnem pjevati “lomim čaše, ruke mi krvave” ili kako god već idu stihovi u takvim pizdarijama (ja sam ipak čovjek od R’N’R-a) ja si pustim nešto za gledanje.
I, naravno, a ovo je savjet koji si možete pribilježiti za eventualnu buduću upotrebu, pustim nešto u čemu stvari lete u zrak sve u 16, bez da sam u tome tražio skrivenu ironiju. Sada kada znate sve (a ustvari ništa) odmah da spomenem kako je ovo ispalo skoro pa i najbolji lijek za sve gluposti koje bi u tom trenutku mogli preživljavati jer, a ovo je univerzalna stvar, uvijek je lijepo vidjeti kako je tuđa patnja gora od vaše.
Na stranu filozofiranje i da budem potpuno iskren, tražio sam nešto za gledanje, a da se ne moram previše opterećivati razmišljanjem. I pogodio sam samo tako, samo što vrijedi dodati kako sam imao niska očekivanja. Jako niska očekivanja.
Dobar prethodnik i loš nasljednik
Naime, Olympus Has Fallen je ona vrsta filma kakvu kritičari uglavnom vole koristiti kao metu za gađanje lošim kritikama (bili su čak i malo pažljivi, ako možete u to povjerovati) ali je film zaradio lijepe novce (ukoliko ne počujete analizu nekih anonimnih stručnjaka koji će vam reći da takav film nije zaradio novce već ih izgubio, pa se ulagalo u nastavak… neznam, valjda producenti vole gubiti novac) i bio zanimljivo malo osvježenje na repertoaru.
Kad kažem zanimljivo, onda to stvarno i mislim jer film je bio ono što se nazivam dobrim akcijskim filmom; bezumna pucačina koja je otišla u debelo pretjerivanje i još ispala zabavna. Naravno, prokušani Die Hard koncept nije omanuo, pa smo dobili još jednog čovjeka od akcije, a Gerald Butler se od zajebavanja sa kolegama u 300 ovdje pretvorio u one man show i uloga mu je dobro ležala.
Nastavak je bio, kako se to narodski veli, logična stvar. Ali, da li je nastavak uspjela stvar?
Kad se u obzir uzme činjenica da je već i original bio rastezanje rastegnute ideje onda bi i sama pomisao na nastavak mogla biti strašna (vjerujem i da jest bila raznim kritičarima kad je film originalno najavljen) i, iskreno rečeno, nastavak nije tako zabavan kao prethodni dio, ali nije ni omanuo kako je mogao. Recimo to ovako, ako ste pobornik akcijskog filma, tj. ne tražite dlaku u jajetu, onda će vam ovo biti jednako zabavno kao i Pad Olimpa, ali ako ste perfekcionist istančana filmska okusa… onda ste stvarno pogriješili stranicu na kojoj ćete čitati dojmove o filmovima.
Dakle, svijet je ponovo u ravnoteži…
Američki Predsjednik uživa u mirnom životu, Bijela Kuća je obnovljena, a Mike Banning razmišlja o odlasku iz Tajne Službe jer ima zgodnu ženu i malog klinca na putu. Stvari ne mogu biti bolje. Ili možda ne. Dvije godine ranije, znači negdje tamo u vrijeme dok su zli sjeverno korejanci napadali Bijelu Kuću, netko je mislio da bi mogli riješiti jednog teroristu napadom drona. Velika eksplozija, ali lik ne umre.
Točnije, isplanirao je tako pažljiv napad da je to divota, okupit će sve svjetske vođe u Londonu na pogrebu nekog državnika, a onda će ih sve posmicati i zavladati svijetom ili neko takvo sranje (kao da više itko prati što ti zli teroristički gadovi žele).
I stvar uspije, ali opet djelomično. London je u ruševinama i panici, teroristi izlijeću iz svake rupe, a Mike opet mora pokazati da ima dobar set posebnih vještina i spasiti Predsjednika od sigurne smrti. Ulice Londona tako postaju novo igralište, a eksplozija i ispucanih metaka ima na kamare, gdje god okrenete tamo je jedan terorist željan pucnjave. Kao da ste ušetali u video-igricu. Ovaj put smo, umjesto zlih korejanaca opet dobili zle muslimane ili barem njihov približni ekvivalent, pa na toj froni ništa novog, ali paralele s ISIL-om i nedavnim sranjem u Parizu više su nego očevidne.
Kako to veli jedan komentar negdje, odgovarajući na pitanje trebaju li nam akcijski filmovi koji su preslika stvarnih sranja; ako niste u stanju razlučiti fikciju od stvarnosti onda filmovi stvarno nisu za vas.
A da je ISIL ili bilo koja druga teroristička organizacija u stanju izvesti napad ovakvih razmjera kakav je izveden u filmu, svijet bi odavno bio Mad Max zgarište. Ali, tu leži i jedan malečki problem s filmom. Pad Olimpa bio je…pa, jebiga, čisto pretjerivanje, tamo je stvarno nebo bilo granica, a onda su otišli još malo više. Ovdje to i jest i nije slučaj.
Za ljubitelje akcije, stvari će biti više-manje savršene. Eksplozija ima na svakom koraku, a nije se štedjelo ni na pretjerivanju, pa se može reći da je film uspio u toj namjeri, mislim, plan je da se jednostavno sve živo i neživo digne u zrak i poubija što više državnih službenika. Same eksplozije su uglavnom problematične.
Film, kao i prethodnik, ima stvarno skroman budžet, tek 60 milijuna, pa je CGI korišten u najbolju ruku osrednji.
Tako mali budžet ispao je dobra garancija da se uloženo vrati natrag, što jest napravio, pa me ne bi iznenadilo da jednog dana netko najavi i treći dio, možda čak i egzotičnu lokaciju kao, oh, što ja znam, Zagreb Has Fallen. Na stranu to, sama pucnjava je odlično napravljena, iako se mora priznati da sama režija nije tako inspirativna kao ona od Fuquoe, novi redatelj (čije ime nisam ni zapamtio) nešto je između prosjeka, rutinera i povremenih bljeskova genijalnosti, a pod ovim zadnjim mislim na dvije genijalno režirane sekvence pucnjave koje se odigravaju u jednom dugačkom kadru, pa je osjećaj video-igrice više nego jak tamo. Znači, tehnička strana priče funkcionira, ima pirotehnike, ima akcije, ima atrakcijew. Mana je, pa film nema ništa drugo.
Likovi nemaju nikakve karakterizacije
Naš junak Mike jedini je koji je dobio nešto napredovanja, iako je to i određeni klišej, dok većina glumačkog casta, povratnika iz prvog dijela (Morgan Freeman, Angela Basset, Robert Foster) uglavnom sjede (doslovno) neiskorišteni. Aaron Echkart i Gerard Butler imaju dobru kemiju na ekranu, nešto kao Jack Bauer i David Palmer štimung, a Echkart je fora glumac, kao i Butler, pa ih uopće nije teško gledati na ekranu.
Naravno, radnja je takva da doslovno vrišti “nemojte me jebat” situacijama, ali to je ona draž koja je upalila u Olimpu, iako je ovdje možda malo manje uspješno. Također, ovdje se odustalo od Die Hard premise, pa film više podsjeća na nabildanu verziju The Warriorsa ili još bolje, na Judgment Night, što znači da je stalno u pokretu (iako ulice Londona izgledaju pomalo praznjikavo) te da, uglavnom, nema praznog hoda.
Pad Londona tako je glasan, bučan, nabrijan i zabavan akcijski film, uz kojeg ne treba puno razmišljati, a ako ikad upadnete u neka osobna sranja kao ja, pa, svakako je bolje od odlaska do prve birtije i runde narodnjaka. U svakom pogledu.
Izvor: Deckardov kutak
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
