Lov na sreću i „high“ osjećaje

„You can’t wait until life isn’t hard anymore before you decide to be happy.“ Showstopping trenutak. Izjava je to teško oboljele žene na jednom od natjecateljskih talent show-a. Potraga za srećom nešto je o čemu malo progovaramo, a ipak. Sve što radimo, radimo s namjerom da osjetimo sreću. Da budemo sretni.

Mislimo da ako postignemo, ostvarimo, dosegnemo, potpišemo, uspijemo…bit ćemo sretni. Iako je more primjera koji dokazuju upravo suprotno, mi ustrajemo u vlastitoj uvjetovanosti sreće. Što to vlada u društvu, čime se „krpamo“ i čemu stremimo da nam sreća sve više dolazi u bljeskovima, a ne na duge staze?

Vladavina nedostatka

Uvjetujemo sami sebe da bit će bolje ako ovo ili ono. Sve više uviđam da ta uvjetovanost nema smisla. Čak ako i bude ispunjena – ne donosi osjećaj željene sreće. I, vrlo brzo se vraćamo pomalo anksioznom htijenju. Nedostatak vlastitih vrijednosti, osjećaj nedostatnosti i necjelovitosti, oštećenost od neizliječenih trauma – dijagnoze su modernog društva.

Dapače, profesionalno su zakamuflirane raznim odličjima, posjedima, medaljama i etiketama. Pa vlada pandemija misli poput bit će mi bolje kad ostvarim ovo, kad dobijem ono, kad riješim ovo, ako uspijem ono… I tako u krug.

Je li bolje? Možda trenutno. Takvo krnje društvo u stanju je zavidjeti svemu materijalnom, i tražiti rješenje svojih problema, također, u svemu materijalnom. Jasno, materijalan svijet nosi svoje čari. No, jesmo li pretjerali?

Neki baner

„Nadopuna“ privjescima

Rangiramo li jedni druge po imovinskim stepenicama? Rangiramo li sami sebe po njima? Imamo li što za ponuditi ako si oduzmemo sva vanjska „pripadanja“? Bolest usporedbe potpomaže takvoj atmosferi i potpomaže da se pojedinačno izgubi u kolektivnom. Liječimo osobne nedostatke privjescima u svim oblicima – čak i ljudskim. Usudila bih se reći da, osim što trošimo stvari da nam bude bolje, trošimo i jedni druge.

Tražimo oko sebe sve što bi moralo biti, i vjerujem da jest, prvotno u nama samima. No, malo tko ide tako duboko. Na balkanskom tlu, tema mentalnog zdravlja i psihoterapije još uvijek se zaobilazi u preširokom luku. S obzirom na stvarno stanje i potrebe društva. Svi imamo svoje „rupe“, ali kako se nositi s njima, izbor je svakog od nas.

„High“ potraga

Snobizam i taština postaju glavne dijagnoze krnjih i iskompleksiranih. Traganje za „high“ osjećajem kroz supstance, skupe volane, boce najskupljih pića, namontirana lica i tijela…Očajnički se traži „high“ feeling, dok se taj isti „high“ nije u stanju pružiti ni dati. A, onda ni primiti. Barem ne na duge staze.

Nova poznanstva često djeluju kao natjecanje u oštećenosti. Skupljamo bolna iskustva kako bismo mogli potvrditi uvjerenje da je život težak. Tek poneka osoba direktno suočena sa smrti, dobije pojam o životu. I shvati, nema smisla čekati ovo ili ono – prije nego li postane sretna.

Temeljni odnos kao izvorište

Kroz teže životne trenutke, uvjerila sam se da je odnos prema Životu primaran temelj za svako naše djelovanje. Kako se mijenjamo i tko postajemo – sve se odvija na tom temelju. Što god nam se dogodi, odvija se također na tom temelju.

Nitko nije pošteđen boli, tuge ni gubitka. Ali, ako poradimo na temeljima, drukčije se nosimo sa svim. Dakle, odnos prema sebi, prema Životu koji nam je dan – nema veze ni s kim drugim, osim s nama samima. Svjetonazor koji živimo određuje kako se nosimo s okolnostima na koje nemamo utjecaj.

Tu se razvijaju svijest o prolaznosti, skromnost zbog šire slike, ali i osjećaj vlastite vrijednosti jer smo dijelom te šire slike. Što cijenimo, čemu se divimo, što nam znači? Na ta pitanja mnogi i ne znaju odgovoriti. Kratkotrajna zadovoljstva svima su dostupna, ali sreća nije kratak bljesak.

Bolest nedostatka koja, pomalo nesvjesno, vlada u društvu, mogla bi se znatno umanjiti, ako ne i ukloniti, ukoliko bismo samo poradili na temeljnom odnosu. Onom prema Životu, i prema sebi. To bi svakako posljedično poboljšalo i sve ostale odnose koje imamo.

Lov na sreću i „high“ osjećaje 

two young women having fun while looking at a laptop
Photo by KoolShooters on Pexels.com

O čemu ovisi sreća?

Sreća ne dolazi potragom. Ne dolazi uvjetima. Ne ovisi ni o kome. Dolazi iz odnosa koji imamo prema Životu i prema sebi. Pravi dokaz za to su djeca. Koja su sretna jer su sretna. Povezana su sa životom bez odraslih komplikacija. Još uvijek im nije narušen osjećaj vrijednosti i sreća im je prirodna. Sreća nije u vanjskim okolnostima. Na kraju, uistinu pamtimo samo ono kako smo se osjećali sami sa sobom. Kao i ono kako smo se osjećali s nekim drugim.

Čemu onda „high“ i sreću tražiti u materijama? I, čemu to isto tražiti u drugima, ako i dok – sami nismo u stanju da to isto pružimo? Tapkajući po plitkim površinama, na taštim marginama sve prisutnijeg snobizma, čisto sumnjam da se dolazi do sreće.

Ali, naposljetku, sreća svakom od nas znači nešto drugo. Nitko je ne osjeća na isti način. Ali, jedno je sigurno. Svi volimo taj osjećaj. I onda, čemu čekati da život više nije težak, da se napokon odlučimo biti sretni?

Neki baner