Ilustracija: Jelena Hrvoj
Jeste li znali da sve priče o duhovima ne moraju biti strašne? Neke od njih su samo tužne, a ujedno i pomalo utješne. Kontradiktorno, ali uskoro ćete shvatiti zašto.
Danas na priče o duhovima gledamo isključivo kao na oblik zabave, no nekad su one služile u razne svrhe. Neke priče i predaje o duhovima i dušama služile su kao sredstvo zastrašivanja, kako odraslih tako i male djece. Obično si se te zastrašujuće pojave manifestirale na mjestima koja su bila opasna po život. Druge su se ak priče koristile u svrhu pouke. Primjeri toga mogu varirati od brige za vlastito zdravlje, pa sve do primjera koji uključuju način ophođenja prema drugim ljudima. A onda postoje i one koje su budile nadu i davale osjećaj sigurnosti. Tu dolazimo i do Lučnjaka.
Za početak ću vam ispričati tužnu stranu priče. Pa, što su to Lučnjaci? Govori se da su to svjetalca koja se pojavljuju u poljima, šumama, mjestima nesreća. Nalikuju sferama i često se uz pojavu svjetla može čuti i zaigrano hihotanje. Lučnjaci su ustvari duše prerano preminule djece i dojenčadi koji, prema predaji, nisu bili kršteni. Upravo zbog toga njihove duše nisu mogle priječi na „onaj svijet“. Ali Bog se sažalio nad tim nevinim dušama i podario im sposobnost tjeranja zla. Tako su Lučnjaci i nakon smrti dobili priliku nastaviti se kretati među živima.
Priče govore da su se Lučnjaci pojavljivali na mjestima opasnima po život.
Za ovaj dio priče se moramo vratiti stotinjak godina unatrag. Bilo je to vrijeme kad nam nisu prijetile automobilske nesreće, strujni udari i ostale moderne opasnosti, no prijetilo je mnogo više toga u obliku prirode. Ljudi su često bili primorani kretati se noću, za vrijeme poplava i nevremena. Kao što možete zamisliti, sve to je donosilo jedan poguban oblik opasnosti. U tim bi se prilikama Lučnjaci ukazivali ljudima i vodili ih prema sigurnosti.
U nekim predjelima Hrvatskog zagorja predaja govori da su se Lučnjaci pojavljivali u svako doba godine, dok se u nekim predjelima koja gravitiraju prema Zagrebačkoj županiji Lučnjaci spominju samo u periodima kvatra (Kvatre su dani u kojima Crkva od davnina prati ciklus godišnjih doba i posvećuje molitvama, djelima pokore i ljubavi).
Ma kako bilo, ovaj bi se mit mogao logično objasniti, zar ne?
Postoji mogućnost da je u ono vrijeme ljudska mašta bila sklonija pretjerivanju. Možda su ljudi vidjeli krijesnice, rudare koji su na kacigama nosili lampe ili pak nekoga kako u daljini osvjetljuje put petrolejkom. Istina, danas sve volimo razlučivati logičnim objašnjenjima. No, oni koji su se susretali sa ovim malim sferama govore da logično objašnjenje ne postoji. Lučnjaci su navodno neizmjerno specifična pojava i nimalo slična ičemu što sam ranije navela.
Ako mene pitate, zasigurno je lijepo vjerovati da opstoji nešto tamo vani, u mraku ili pored nesigurnih mjesta, što pazi na nas i želi nam dobro. Za kraj vam želim poručiti da čuvate svoju baštinu, pa i one najmanje priče koje su vam pričali djedovi i bake. Što je život bez malo straha i mašte, posebno u današnje vrijeme.
Ako vas zanima kratka varijanta priče o Lučnjacima i jedno iskustvo žene koja je imala susret sa Lučnjakom, pogledajte video priložen uz ovaj tekst. I ne bojite se Lučnjaka. 😉
rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.
Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.
