Intrigantno je kako naš um stvara sliku o nekome koga možda uopće ne poznajemo, ili smo poznavali nekad davno…. pa postanemo ovisni o svojim iluzijama. Stvorimo naviku ponavljanja misli i onda puštamo da nas nose i da nas bacaju iz jednog očaja u drugi, proživljavajući u svom umu pravi mali pakao iako nam se zapravo ne događa ništa. Ali mi živimo svoju malu privatnu dramu u intimi svog uma. I posve smo ovisni o njoj.
Možda je dvosjekli mač što pišem o ovoj temi, možda se neki meni dragi ljudi i naljute što sam ovako otvoreno krenula secirati male igre naših umova, ali smatram da je pravo vrijeme. Nova godina, novi početak i mnogo prostora za stvarati neke druge priče. One priče koje iz dana u dan ponavljamo sami sebi i u koje toliko neupitno vjerujemo, iako… one često postoje samo u našoj glavi.
Moja ljubav (čitaj moja iluzija)
Zvuči poznato?
Nije li nam se svima to desilo?
Zaljubili bismo se u svoju iluziju. Ispričali bi sami sebi neku priču o toj osobi, o nama i našoj sreći s njom, o nekoj budućnosti a stvarnost bi pričala posve drugu priču. U toj stvarnosti ta osoba često ne bi bila u našoj blizini, živjela bi negdje drugdje neki svoj život i ne bi nas se ni sjetila. Ali u privatnosti svog uma mi smo vrtjeli scenarije.
Vjerovali smo u njih, donosili smo odluke temeljene na njima, odgurivali druge ljude, potencijal koji su nudili stvarni odnosi, jer mi smo voljeli svoju iluziju.
Pobogu majstor sam i sama u obožavanju te sanjive romantike, knjigu sam o tome napisala! Ali sanjiva romantika je samo to – romantika, ako nema temelja u stvarnosti, postaje iluzija koja nas zarobi i lomi.
I u redu, možda je korisno u svom umu stvoriti ideju kako ćemo realizirati neki projekt, kako ćemo završiti rukopis za 6 mjeseci, smršaviti koju kilu do ljeta, pronaći novi posao ili naći stan na nekoj boljoj lokaciji pa krenuti za ostvarenjem tih želja. Ali u odnosima? U odnosima je to emotivno samoubojstvo.
Da vidim da li te još imam?
Nedavno mi je bivša ljubav na WhatsApp poslala srčeko. Malo, crveno srce koje mi nije htio slati dok sam bila luda za njim. Tad jedva da se sjetio poslati poruku, napisati zarez. Glumio je gljivu. I okej, nije mi trebalo dugo da zbrojim dva i dva i nastavim sa životom.
Vrijeme je prošlo, život se nastavio, zaboravila sam na tu priču, emocije su ishlapile i tad srce se zateklo u inboxu. I mogla sam, predosjećajući što znači i kako nije slučajno pustiti svoj um da me povede tim putem, ali čemu?
Bila sam već na toj stazi i boljela me. Trebalo mi je neko vrijeme da zaliječim rane i zaboravim. Zašto bih u to opet dirala? Zašto bih se povodila za pričom koja ni prvi put nije imala “happy end”.
Budimo realni, da je priča bila prava za mene ne bi imala kraj. Ovako sam odlučila da to srce za mene nema težinu, da me ne zanima kontekst i da se na to vraćati neću. Pravit ću se kao da ga nisam dobila i živjet ću dalje svoj život, okrenuta nekim novim pričama.
Istini za volju, posve sumnjam da je on odjednom razvio osjećaje prema meni nakon toliko vremena razdvojenosti, više sam dojma da je njegov ego trebao malo hrane pa se nadao kako će je dobiti u mom inboxu, ali to je izostalo. Mene u toj njegovoj umnoj priči, u njegovoj iluziji o nezamjenjivom i nezaboravnom muškarcu, nema.
Slatki osjećaj kontrole
Svojevrsni je to i pokušaj kontrole, vidjeti da li imaš tu malu, lijepu lutku još uvijek na koncu?
Mnogi to rade, ne samo muškarci već i žene. Hrane se time, iako je bezdan u njima beskrajan pa koliko god potvrda dobivali da su nekome još uvijek važni, taj bezdan ništa ne može napuniti.
Oni su vječno gladni emocije i pažnje jer ne znaju ljubav dati sami sebi.
Takvi ljudi nam ne trebaju. Zar itko od nas nekome želi biti emotivna hrana? Energija, pogonsko gorivo, benzinska pumpa na koju dođu, natankaju rezervoar pa opale po gasu i nastave dalje? A nas tko je…
Možda sam okrutna ali to je tako. Zato ne valja nasjedati na srca u inboxima koja dolaze nakon pola života. Jer onaj tko iskreno mari neće krenuti s virtualnom ljubavi, već će okrenuti broj, sjesti u auto i doći potražiti nas.
Moja slatka, mala rezervica
Postalo je nekako uobičajeno da danas mnogi imaju svoje rezerve, svoje opcije, svoje rezerve rezervi. One ljude kojima će se javiti kad im sve dosadi, ako im ne upali s tom nekom osobom na koju su sada fokusirani, koja im je dovoljno dobra za utjehu, ali ne i za ljubav.
Svi smo se mi našli s jedne ili s druge strane medalje u nekom trenutku života, znam da ja jesam. I znate što? Sve je to isto sranje, ista nezrelost, ista nemoć i nevoljenje sebe. Jer ako se voliš ne držiš nikog na koncu, ako se voliš ne visiš o niti i ne plešeš kako neko drugi svira.
Ako nekog ne vidiš tako kažeš otvoreno, oči u oči, ne održavaš status quo, jer eto što ako? Što ako ti ne upali s tim nekim tko je sad u igri, a ta neka mala ti je pomalo i napeta ali nisi ziher? Ili on je okej tip, sluša te i uvijek je pri ruci, ne izgleda loše, pa eto neka bude pri ruci jer možda se ti nekad predomisliš. Jaooo… koja sebičnost, koji egoizam, koja bolest!
Koja iluzija. Iluzija da su ljudi recke koje nižeš kako ti dođe, da možeš manevrirati tuđim srcem jer ta osoba ima emocije, a tebe ne boli, pa ionako nije bitno što nju boli. To je ionako trend, ionako to svi rade, ionako to sama dozvoljava.
Nisam ja kriv – pa ona to dopušta! E ma nemoj!
I da, dozvoljava jer ima emociju koju ti namjerno hraniš i održavaš, s nekom usputnom porukom koju pošalješ kad ti je dosadno a za koju se ona uhvati. I tako se nastavlja njen krug pakla, njena iluzija, njen rollercoaster loših emocija, za koje oboje snosite odgovornost. Pa prestani, prestani jednostavno biti đubre. Oke?
Znam, nije tako jednostavno, ego je to. I igra će ići toliko dugo dok se ta druga strana ne umori ili tebi ne dosadi. Ali, egu teško dosadi igra. Ego se zaleti nakon par tjedana, par mjeseci, nekad eto i nekoliko godina, pa pošalje srce i čeka reakciju. I onda se ego razljuti kad reakcija izostane. Onda ta neka osoba postane još zanimljivija jer eto se odupire. Ili je barem to tvoja priča. Tvoja iluzija.
Začarani krug. U toj bitki nikad nema pobjednika, samo gubitnika. Jedini pobjednici su oni koji svjesno izađu iz te igre, koji prestanu vrtjeti svoje scenarije u glavi posve svjesni da su to samo scenariji i ovisnost o drami.
Aorist & pluskvamperfekt
Danima, mjesecima, nekad i godinama mi žene osobito znamo pričati svoju priču o nekome… o tome kako je moglo, kako je trebalo, kako smo trebale, kako su oni mogli, kako je netko zapravo trebao nešto drugačije.
Budemo toliko upetljane u tu dramu da ne primijetimo kako je prošao cijeli mali život koji smo proživjele negdje daleko od te osobe a ona je i dalje glavna tema naših priča. Iako odavno nije tu. Iako se niti čujemo niti vidimo. I Bože! Koliko je to uludo potrošenog vremena i energije!
I probudimo se jednog jutra, pa nam bude posve jasno, kao što je meni jasno, da je život prekratak. Da su priče koje su bile jednostavno – bile. Prošlost. Aorist. Možda i pluskvamperfekt kako je nedavno rekao moj dragi Marko u jednom svom statusu.
It’s time to write a new story
I tako se zateknem ovdje, dok odgovaram frendici na poruku i govorim joj kako je vrijeme da završi tu svoju priču. Ne njihovu, jer oni ne postoje, nisu nikad ni postojali. Postoji samo njena priča, koju priča sama sebi i koja je jede, koja je boli i koja je truje, zbog koje ne spava, koja je crpi i cijedi… i ne da joj nastaviti dalje.
A to je samo priča. Nije više ni emocija jer je to davno prestala biti. To je samo drama o kojoj je ovisna jer nije još svom umu naredila da prestane. Nije odlučila pričati si neku novu, sretnu priču.
Been there, done that. I sad pričam sama sebi novu priču. Lijepa je i ja sam u njoj sretna i nasmijana, svaki dan mi je sve bolji i bolji, ljudi oko mene nasmijani, puni ljubavi i pozitive.
Na radiju Roxette, na stolu kutija bajadera koju sam dobila od frenda jer sam mu malo porihtala web, u šalici vruća kava, jer sam si presložila prioritete pa više ne pijem hladne kave i ne stresiram se. Na mailu potvrde o prihvaćenim ponudama, na mobu poruke od najbližih prijatelja, pozivi na druženja, a u srcu optimizam i mir.
Nova godina. Novi početak. Nova priča. Mene dostojna.
Koja je tvoja?
Poduzetnica, kolumnistica, glazbenica, autorica Duologije Beskraj, hit knjiga o odnosima i samorazvoju, relationship coach te pokretačica i glavna urednica portala Amazonke.com.
Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.
Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂
Detalji o mom radu i upiti za coaching na marijaklasicek.com