Mama ipak zna najbolje

Koliko ste se samo puta uhvatile kako radite nešto tačno na isti način na koji je to radila ili radi Vaša majka? Koliko ste puta u životu prekorile neko njezino ponašanje pa nedugo potom napravile isto? Koliko ste puta rekla „neću nikada biti kao ona“ pa ste upravo to i postale? Koliko je zapravo jaka i čvrsta veza između majke i kćerke iako naočigled ne izgleda kao da povezanost i ne postoji? Pa da vidimo.

Naravno da ću ja opet svoj zaključak postaviti na osnovu ličnog primjera, jer ne možeš suditi o nečemu i pričati gluposti ako nisi to sam na svojoj koži iskusio. Naime ovako, ja imam majku, i to je jedna divna žena, sigurno najbolja osoba koju sam ja u svom životu upoznala. Oduvijek sam joj se divila, zamišljala kako ću poput nje da se šminkam, sređujem i kako ću da nosim njezine lijepe cipele. I naravno sve sam to radila čim bi ona negdje izašla iz kuće. Bili su to rijetki ali trenuci vrijedni svega.

Međutim nas dvije se nismo nikako slagale. Oduvijek je postajala neka neskladnost između naših potreba i karaktera, jedna drugu smo nervirale i svaka je gurala nešto svoje naprijed. Jao kako je ona mene nervirala. Njena opsjednutost čistoćom i kontrolom. Onda sva ta forsiranja i tjeranja, te moraš ovo, te moraš ono. Jaz se još samo više produbljivao kako sam starila. Imala sam osjećaj da mi ime počinje riječcom „ne“.

Onda smo se jako svađale oko mog brata koji je bio njezina maza, pa ga je ona uvijek branila i čuvala. Ja sam uvijek mislila da ona njega više voli i bila sam ljubomorna i tužna zbog toga. Mislim sad je to sve glupo, i glupo zvuči no tada, u tim godinama meni su to bili smrtno ozbiljni problemi. Zavidjela sam drugaricama čije su im mame sve dopuštale, zavidjela sam bratu na ljubavi koju mu je pružena, bliskosti koju dijeli s mamom i bilo mi je teško zbog toga. Međutim takva sam osoba da nikada nisam dozvoljavala da se takve stvari vide. Bila sam oličenje samostalnog djeteta koje ne želi da ga se dira i koje želi da samo odlučuje o sebi.

Neki baner

Da, čudna neka sorta. Mama je stalno za nešto prigovarala, te me nema kod kuće, te nisam sredila sobu, nisam napravila krevet, nisam nešto oprala, usisala, ispit položila. E tako sam ja godinama potom sebi obećala jednu stvar „Kad budeš bila velika, nećeš biti kao ona. Bit ćeš sve što ona nije“. Držala sam se toga, bila mi je to životna parola. Međutim kažu „doće maca na vratanca“ pa je tako i moja „stigla“. Postala sam i sama majka, postala sam i sama žena s porodicom.

I tako radeći neke rutinske poslove uhvatih sebe kako se nerviram zbog nezategnutih prekrivača. Zbog vode po sudoperu. Zbog prljavog veša. Neopranog suđa, i tako u nedogled. Uhvatih sebe kako po cijeli dan nešto ribam, perem i kuham. Uhvatih se kako galamim zbog svega toga i kako koristim neke argumente koji mi nekako izgledaše poznati. I onda mi je neko rekao, „Vidi je, ova ista Nevenka“. To me je prvo nasmijalo, da bih odmah potom shvatila da ta osoba zapravo govori istinu. Stvarno ja sam mala Nevenka. I da, postala sam ista.

Da li je to zbog odgoja, da li je zbog gena ne znam, no ja sam se počela ponašati isto kao moja mama. Gotovo identično. Počela sam razmišljati isto kao ona, ponašati se kao što se ona ponaša… ma sve. Počela sam je shvaćati i razumjeti. Sad znam zašto je bila stroga, znam što se brinula i zašto je željela uvijek da zna gdje sam. Sad sve znam, jer sad sam i ja majka. Sad joj ništa ne zamjeram. Sad se samo nasmijem kad tako uhvatim sebe dok ponavljam nesvjesno neke njezine radnje i budem ponosna na sebe što je to tako. Budem ponosna što ličim na ženu koja je najbolje biće na ovoj planeti. Na ženu koja je imala dovoljno snage da se izbori s onom kao mazga tvrdoglavom i samovoljnom djevojčicom i od nje stvori čovjeka. Zato drage moje nikad ne recite nikad, i budite uvjerene da ćete kad-tad postati Vaša mama.

Aleksandra Bursać

Neki baner