“Bitno je očima nevidljivo”. Možda je i bilo, u nekom drugom životu i nekoj drugoj meni

Percepcija je čudna stvar. Mijenja se iz dana u dan, širi se ako se širi i naša svijest, pa onda zapažamo stvari koje su prije bile posvuda oko nas, ali kao da nam nisu bile dostupne. Kao da su bile u nekom nama nevidljivom, paralelnom svemiru.

Na stolu mi stoji primjerak „Malog princa“ , jedne od najdražih knjiga iz djetinjstva koju sam kao dijete silno obožavala, misleći da sadrži sve mudrosti svijeta i da sam u svaku uspjela proniknuti, čitajući tu kratku priču, iznova i iznova, sve dok se hrbat knjige nije izlizao.

Sada, kao odavno odrasla, shvaćam da u neke misterije poput te priče nikad zaista ne možemo proniknuti, jer ih svaki put doživimo drugačije, kao druge osobe.

Sve mijenja se…

Mi smo druga ljudska bića iz godine u godinu. Isti smo ali nismo. Mijenja nas vrijeme, okolnosti, lekcije i ljudi oko nas. I trebali bismo putem, dok tako rastemo, sazrijevamo, volimo, učimo, padamo, ustajemo i počinjemo ispočetka po stoti put, biti uvijek za mrvu mudriji, za nijansu života ozbiljniji i za koji teret duha lakši. Trebali bismo sve shvaćati manje tragično i više se smijati. Trebali bismo svaki novi dan i život sam, shvaćati kao dar.

Trebali bismo bolje zapažati. I svijet i ljude i sebe.

Percepcija je čudna stvar. U nekom trenutku kao da pronikneš u neke dublje slojeve sebe, pa onda i ljude koje susrećeš doživljavaš drugačije. Prestanu ti smetati sitnice koje su te prije izluđivale, ali paradoksalno, vidiš jasno sve ono što je prije bilo prekriveno nekim velom, pa ne možeš više šutjeti i tolerirati neke mane u karakteru i ponašanju. S jedne strane sitnice te ne diraju, s druge te navedu da se zapitaš koliko poznaješ ljude oko sebe.

I opet se promijeniš. I to za sobom povuče odlaske od nekih ljudi ili mijenjanje sebe u odnosu na njih, jer ih vidiš jasno i više ne želiš ići utabanim stazama prošlosti u kojima su te milijun puta povrijedili ili barem okrznuli svojim nemarom, a ti samo kako bi bila politički korektna, na to zažmirila.

Više ne možeš i ne želiš žmiriti. Ne želiš se prilagođavati nigdje gdje to nije nužno i ne treba ti tuđe odobravanje.

Ne želiš više težine na prsima i duge noći ispunjene nesanicom i prevrtanjem po postelji jer mariš previše za one koji uopće ne mare, ni za tebe, ni za ikog drugog.

Sve što konačno vidim.

Percepcija. Umjetnost zapažanja i bitnog i naoko nebitnog.

Spoznaja da ti ne treba u trideset i šestoj još novih „prijatelja“ koji to nikada zaista neće biti, jer ti pristupaju s figama u džepovima. Žene kako bi te iskoristile za svoj poslovni napredak, muškarci kako bi pokušavali sebi odškrinuti vrata tvog srca i kreveta.
Svašta primijetiš kad se malo opustiš, sjedneš i promotriš svijet oko sebe.

Shvatiš zašto neki ljudi zovu samo kad nešto trebaju, zašto ti se drugi uvijek ulaguju, zašto ti neki uvijek spočitavaju neke tvoje prijašnje pogreške, zašto se svi skupa nazivaju tvojim prijateljima i zašto više ne trzaš ni na njihova djela ni na riječi. Shvaćaš i zašto se mijenjaju dok ih promatraš.

Jer si im prije bila neka druga osoba. Neka koja ih je saslušala, neka kojoj nisu smetale sitnice poput poziva koji dođu periodično ili kad im nešto treba. I shvaćaš kako ne znaju što bi s tobom novom, a starom. Jer ti, više ne reagiraš kako su navikli i ne odgovaraš na te njihove povremene pozive niti zastaješ da bi saslušala njihove moralne govore, niti se igdje deklariraš kao njihova prijateljica kad te netko za njih pita, već samo nehajno kažeš da ih površno poznaješ.
Možda ti to i zamjeraju, ali više ti to nije važno.

I oni polako odlaze, ne susrećeš ih više, kao da više niste u istoj realnosti. I niste.

Oni su bili ljudi koji su trebali staroj tebi da nauči neke lekcije i izraste u novu sebe, koja poseže za nekim drugim vrijednostima s ljudima koji ih dijele.

Horizonti

I onda shvatiš da ti se percepcija ponovno izmijenila, pa sad zapažaš samo sretne i nasmijane ljude. One koji ti uvijek pristupaju otvorena srca i s kojima nijedan razgovor nikad ne postaje ni težak ni suhoparan.

Otvaraš si nove vidike, ne zastajkuješ, ne osvrćeš se. Hodaš lagano, a starih težina na prsima više nema. Negdje putem si ih otresla, posve nesvjesno putujući od stare do nove sebe i lutajući od horizonta do horizonta.

Naučila si putem da nikad nije bilo do drugih ljudi, već samo do tebe same. Do te neke verzije tebe koja je s njima dijelila potrebe, čežnje, strahove i iluzije, kao loše programe u glavi koji su se stalno vrtjeli na repeat.

Sad si valjda promijenila ploču ili prebacila na neku drugu frekvenciju.

Da. Shvatim to dok gledam u „Malog princa“ na stolu, netom pročitanog po tko zna koji put, ali opet posve drugačije doživljenog.

„Bitno je očima nevidljivo.“

Ali prvi put se ne slažem. Bitno je vidljivo, samo ovisi tko i kako gleda.

Neki baner