“A bunda, koliko si nju platila? Je l’ markirana? Je l’ iz ove poslednje kolekcije?” Gledam u nju i ne vjerujem. Trudim se da ne razgoračim oči od čuda mada mi se već vilica trese da se otegne do poda iz istog razloga. Ona nastavlja da priča ali ja je više ne čujem. Ne mogu, moj mozak ne može da podnese takvu količinu informacija koju je ona upravo uspjela da mi plasira a i od samog sadržaja mi pulsiraju moždane ćelije.
I dalje se pitam je l’ to stvarno mene pita koliko sam ja platila neke krpice sa sebe prije nego što će dati komentar o tome kakvo joj je? Totalno sam u fazonu “je l’ me zajebavaš”?
Okej, kažem sebi, de se malo skoncentriši nije lijepo da ne slušaš sagovornika ma o čemu god da priča.
Dakle, čekaj malo da se vratimo onda na moju “markiranu” sagovornicu. Dobar dio priče sam izgleda preskočila jer sad priča o kojekakvim putovanjima i ne znam ti ni ja čemu pokazujuću na svoje prste sa noktima od pola metra. Da li je ružno ako se pitam kako sa tolikim kanžama briše dupe poslije odlaska na wc ili to njezino gospodsko dupe ne radi takve aktivnosti? Okej ružno je, odmah ću prestati da mislim o tome. I isto tako, urnebesno je smiješno.
Pita da odemo na kafu i nevoljko pristajem.
Ni kad smo bile mlađe nismo imale zajedničih tema a tek sad kad smo ušle u neke ozbiljnije godine. Pokušavam da se izvučem kako nemam vremena, kako dijete čeka ali doslovno me odvlači u prvi obližnji kafić i gura u jednu od barskih stolica.
Pita šta ima novo i odmah zatim nastavlja da priča o sebi kao da nikada to pitanje nije ni postojalo. Zaista joj se divim, onako iskreno. Da postoji kakvo takmičenje u pričanju lično bih je prijavila i još bih se i kladila na nju jer žena je u toj kategoriji bez konkurencije.
Na stolu pored kafe poredala je dva telefona, ogledalo, ruž i još nešto što nemam ni pojma šta je, a u deset minuta otvorila je ogledalo jedno 5 puta da provjeri stanje fasade na sebi.
Ne uopšte ne pretjerujem kad kažem fasade.
Provjera make-up-a je bila skoro neprimjetna i zavidno ležerna da mogu slobodno da kažem da je žena multitalenat. Uspjela je da proprati pogledom svakoga ko je sjeo u kafić, da odmeri svaku ženu i koketno se nasmije svakom muškarcu a sve to dok je vodila lagani monolog sa mnom.
Kafa je trajala 32 minute. Bile su to jako duge 32 minute moga života za vrijeme kojih je moja sagovornica napravila jedno 50 selfi fotografija, popravila frizuru jedno trideset puta i nanijela ruž minimum još deset puta. Da je samo krenula još jednom da ga stavi mislim da bih joj ga uzela i išarala je po cijelom licu.
Da me neko pita o čemu smo pričale, ne bih baš znala šta da kažem.
Saznala sam vjerovatno sve tračeve koje sam bila propustila kako sam otišla, ko se vjenčao, ko rastao, ko je trudan, ko je koga prevario, ko je s kim u šemi. I saznala sam, zamislite, da neka tamo cura kupuje u polovnoj trgovini robu. Zamislite samo, kako li je samo to mogla! Huliganka jedna! Odjeća treba da se kupuje samo u markiranim prodavnicama.
Tako ja nju u tom svemu na časak prekinem i pitam je gdje sada živi, da li se preselila jer nekako mi to pitanje bi logično kad već priča o tom silnom luksuzu koji uživa ali se moja sagovornica naglo utiša. Pa, kao ne, još živi tu gdje je živjela.
Okej sad meni dođe da se smijem.
Pa reko jesu li vam barem sredili onaj put kad ona poče da se meškolji i da izbjegava temu. Stvarno se ne rugam nikome, nikoga ne podcjenjujem ali nisam mogla a da se u ovoj situaciji ne smijem. Ljudi moji ona doslovno živi u carstvu blata a žena ovamo prosipa priču o nekom nivou, nekom glamuru i silnim skupocjenostima.
Reko okej sestro, sve mi je jasno. Očito je tebi sve markirano osim mozga.
Nisam joj to rekla, nisam imala srca da joj rušim ideale ipak sam ja samo jedna mrvica u njezinoj hordi silnih obožavatelja koja ne kupuje markiranu robu. Ali bilo mi je nekako žao. Vjerovatno nemam potrebu za tim, njezina kosa košta više od mog cjelokupnog outfita ali nekako nisam mogla a da se ne zapitam koliko li je ta žena samo prazna iznutra kad toliko forsira tu spoljašnost?
Kad joj toliko treba da drugima govori o svom imetku, da se pokaže i dokaže, koliko li je to ona zapravo siromašna? Dobro, kažem, neka smo otišle na kafu. Možda joj je to povećalo samopouzdanje i nahranilo gladni ego. Ipak su to samo 32 minute mog života. I moliću Boga da mi se više nikada ne ponove makar nikad ne imala ništa markirano osim mozga.<
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
