M(ij)ešani brak

Još uvijek se ovdje o mnogim stvarima ne priča, niti se mnoga postavljena pravila argumentuju. Još uvijek roditelji znaju reći „zato što je tako“ na mnoga pitanja, i spriječiti svaku daljnju komunikaciju. Prihvati kao riječ u kamenu i ne spominji to više.

Znam ja zašto je tok tako, a znam i kako je bilo prije. Znaju svi, samo ćute jer o tome ne vole pričati. Od poznanika često čujem da je slično i u Hrvatskoj i Srbiji, a vala i u ostalim okolnim zemljama nije mnogo drugačije. I dalje je nepisano pravilo da se ne smiješ zaljubiti u nekog druge vjere – ponavljam, vjere, jer ovdje je vjera i nacija jedna te ista star.

A kad smo kod toga, ovdje nemaš prava ni da biraš vjeru, ona s kojom se rodiš je ona kojoj pripadaš i bilo kakav pokušaj talasanja može dovest do toga da te se porodica odriče i da si smatran sramotom za svoje prezime ako odlučiš da vjeruješ u nešto drugo ili da na koncu ni u šta ne vjeruješ. Jednak je tretman i pokušaj mješovitih ljubavi i brakova. Uvijek me frustrirao taj termin „mješovitih“. Kao ono kad kupiš psa, pa ti kažu da je mješanac Maltezera i ne znam ti čega još, tako se i spuštamo na taj nivo i kažemo da je neko iz miješanog braka Hrvata i Srpkinje ili Bosanke ili ne znam ti koje druge „rase“ koje smo definirali.

Jedina je razlika što kod pasa nema diskriminacije, pa njemački ovčar neće zamrzit’ ovog malog mješansa samo zato što ima predrasude prema porijeklu i historiji njegovog psećeg poročidnog stabla. Ispade da smo gori od pasa.

Neki baner

Znam da ima izuzetaka i znam da svako k’o iz topa može dati jedan ili dva primjera mješovitog braka koji je uspio ali mnogo je više onih koji su spriječeni, i mnogo, mnogo onih koji su morali iskašljati tone svađa, istrpiti pritiske i odricanja, da bi se ne kraju njihove porodice predale i uz ljutnju pustile da rade šta hoće, ali nikada više odnosi nisu bili isti.

Stari mi pričao da je i prije rata bilo tako, da to nije sad neka aman fama koju smo podigli nakon uzimanja pušaka u ruke, samo je tada to bilo mnogo manje izraženo. Tad se ta priča mogla čuti u selima, u nekim tradicionalnijim sredinama koje više drže do vjere i nekih strogih vrijednosti, dok se u Sarajevu uglavnom moglo raditi šta ko hoće. Tako imam prijatelje koji su posljedica miješanja skoro svih nacija iz bivše nam države, prijatelje čiji su roditelji i dalje u sretnim brakovima a oni ispravno odgojeni, da vole i poštuju sve vjere i nacije koje sretnu u svom gradu.

I to je zanimljiv simptom, da djeca iz mješovitih brakova skoro nikada nisu problematična, zatucana, niti šire mržnju, a opet, bar je to bio slučaj u godinama moje osnovne škole, mnoga od takve djece znala su biti predmetom zadirkivanja. Čini mi se da, kako vrijeme prolazi i kako godine polako brišu granice vjera i nacija, a definiraju ih novcem i uspjehom u kapitalnom svijetu, omladina polako počinje da baca poglede i preko granice, da ulazi u poljupce i zagrljaje nekog ko drugačije govori i drugom se Bogu obraća, ali i dalje nekako stidljivo i rijetko kad s ozbiljnim namjerama.

Da se razumijemo, nemamo mi problem sa seksom i hemijom, strasti su iste na svim stranama zemaljske kugle, zato nam nije problem sa bilo kim uletiti u krevet, ali kada se priča o nečemu oziljnom, kada u jednačinu ulazi izbor imena djeteta i definiranje načina odgajanja, pogotovo ako se element religije uvodi u jednačinu, nastaju problemi.

Još uvijek nisam siguran u čemu je kvaka. Još uvijek mi nije jasno zašto bi iko morao da preuzima težinu prošlosti svoje vjere ili nacije, zašto sam ja u očima svog partnera ili njene porodice odgovoran za ono što su moji preci radili, i na koncu, zar nije kompletno porijeklo čovječanstva jedna pećina u kojoj su se prvi sapijensi tukli kamenjem i lovili sitne životinje? Gdje smo se to usput naučili mržnji i predrasudama?

Adis Ahmethodžić

Neki baner