Tri sata ujuto. Nisam ni na plaži niti pijem koktel, uprkos silnoj želji za istima. Nije me popustila želja da odem daleko i zabravim sve ostalo. Ali bar jesam u drugom gradu u kojem me u nedjelju poslijepodne dočekalo sunce. Beograd me uvijek lijepo dočeka. PMS i najteži dani su prošli, ljutnja i iznerviranost svedena na minimum, zabrinost divlja, ali OK. Bar sam nešto riješila. Sjedim u hotelu na krevetu i provjeravam prezentacije i dokumentaciju za sutrašnji sastanak. Ne smijem imati nijednu grešku.
Sjećate se kako sam u prošlom tekstu rekla da privatni problemi mogu utjecati na posao i kako je teško ne dozvoliti isto? Šta kada se desi da, pod utjecajem svega toga, napravite nekoliko propusta i to vaši nadređeni primijete pa vas zovnu na razgovor i zabrinu se za vas?
Eh, meni se to desilo. Da, napravila sam dva – tri propusta koji su se vidjeli. Da, znam, ljudski je griješiti, ali ja obično navrijeme uvidim svoje greške. Ovaj put nisam, ali drugi, oni “gore” jesu. I da, pozvana sam kod nadređenog u kancelariju i da, pitao me šta se dešava sa mnom. Naravno, stala sam izgubljena, ne znajući o čemu je riječ. Srećom, to nije bilo ništa strašno i greške mi se rijetko dešavaju. Još veća sreća je što znam izgledati mnogo samouvjereno, smireno i hladno i kada to nisam. Iako mi to u privatnom životu ne donosi nakakvo dobro jer ljudi uglavnom misle da me “boli ćošak” za sve, u poslovnom mi znači sve.
Mrzim onaj osjećaj koji mi šefov hladni pogled stvara dok sjedam na veliku kožnu fotelju nasuprot njega. Mrzim tu neizvijesnosti koju mi stvara činjenica da sam pozvana ne znajući zašto. Mrzim knedlu koja mi se stvara u grlu. Mrzim što već predosjećam da sam nešto zeznula. I onda taj slavni razgovor počinje sa pitanjem da li sam dobro i da li se u mom životu dešava nešto što me čini zabrinutom ili nesretnom. Naravno da odgovaram negativno. Onda me pitaju za zdravlje. Kažem da je sve super, osim što me muče proljetne alergije. Čak se našalim na račun parka punog drveća i behara ispred firme. Ali osmijeh na njihovom licu se ne pojavlje. I tada već znam da sam zeznula, jako. Zatim kreće objašnjenje. Da, imala sam nekoliko grešaka u ispunjavanju nekih dokumenata. Ništa pogubno, ali je primijećeno. I onda počinje kritikovanje i još dublje zadiranje u moju privatnost sa pitanjima poput onog svakome od nas mrskog “Šta ti je?”. Jedini poriv koji imam je da povičem: “NIJE MI NIŠTA!!”, ustanem i odem. I naravno, zalupim vratima.
Ali ne uradim to, nego smirenim glasom objasnim da sam vjerovatno bila preumorna i da se greške dešavaju. Naravno, objasnim da ću se potruditi da se ne ponovi i da mi je drago što su na vrijeme uočene. Ne izvinjavam se mnogo i ne pravdam se. Iskreno govoreći, te greške su mogle izazvati katastrofu. Ali nisu. Nisu jer iznad sebe imam odgovorne ljude. Ljude koji znaju šta rade i ljudi koji znaju koliko je ko sposoban. Ljude koji znaju moje poslovne vrline i mane. I to provjeravaju. I to prate.
To su ljudi kojima vjerujem i koju su me ulagali vrijeme i novac da me usavrše za ovaj posao. Ljudi koje poštujem i koji me poštuju. Razmišljajući poslije o ovome svemu, shvatam da sam sretna jer radim sa takvim ljudima. Ljudima koji me kritikuju s razlogom i na kulturan način. I da, oduvijek sam se jako dobro nosila sa kritikom. One su jako moćna stvar u životu kada znate kako ih i od koga ih prihvatiti. Naravno, znam da postoje one negativne od ljudi koji su zavidni i koji me žele degradirati. I na njih obratim pažnju ali tako što ih saslušam, ali shvatam da su one dokaz da radim nešto i više nego dobro i nastavim istim tempom. Ali postoje one pozitivne koje dolaze od ljudi koji su iznad mene, koji imaju više znanja i iskustva, koji su doajeni u svojoj branši. Njih ne samo da saslušam, njih ugraviram u neki dio mozga i dok ne ispravim to, ne brišem iz svog sjećanja. Čak dopustim da i nakon brisanja ostane bar trag kao podsjetnik na tu kritiku i na ono što mi je donijela, a to je nešto što se ne može platiti novcem – njegovo veličanstvo, iskustvo.
Uvijek sam bila spremna saslušati dobro argumentovanu kritiku, a nažalost ovo je bila jedna od takvih situacija. Greške su mi objašnjene, moguće posljedice na posao zahvaljujući istima također. Rješenje sam ponudila sama. I već ga sprovela. Također sam obećala sebi da ću u ovom periodu umjesto dva puta, sve što uradim provjeriti četiri puta. Da se uvjerim da greška ne postoji. S obzirom na to da dio posla u kojem su greške napravljene nije moj naomiljeniji, odlučila sam da ću pronaći način da ga zavolim i to tako da ću postati izvrsna u istome. Davno sam naučila da kad radiš nešto u čemu si dobar, zavoliš to. Ego mi sada jeste malo povrijeđen, ali preživjet ću.
I da, ovo sve ne samo da će mi donijeti mnogo dobroga u poslu već i u privatnom životu zbog toga što ću imati m
anje vremena razmišljati o onim već spomenutim stvarima. Eto, to je razlog zašto sam u tri ujutro u hotelskoj sobi provjeravala prezentacije i dokumentaciju. Sada je već prošlo četiri ujutro i imam manje od tri sata da odspavam prije nego budem morala ustati. Na fotki možete vidjeti kako je beogradska zora divna. Btw, hvala izumitelju šminke!
U Beogradu se u naredna dva dana očekuje sunčano vrijeme. Veselim se tom suncu, sutrašnjem pozitivnom ishodu sastanka, večernjem izlasku i razgovorom do dugo u noć sa jednom predivnom mladom osobom, što me očekuje nakon odvratne rane večere kojoj moram prisustvovati. Veselim se i jutarnjoj kafi i doručku u utorak ujutro sa jednim divnim bračnim parom. Eto, ipak u svakome zlu ima nešto dobro, samo to treba prepoznati i prigrliti.
Šaljem Vam puno sunčanih pozdrava iz ovog predivnog grada!
Managerica
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
