Muke po blagajnici…

Ljubiteljica mačaka ušla je u dućan kao i mnogo puta do tada. Unijela i pronijela duž cijelih x kvadrata oštar, opor, ustajali miris cijelog čopora. Mačke su, koliko znam, navikle da žive kao jedinke i same su sebi dovoljne, prgave, ohole, umišljene, kučke, ali u ovom su slučaju nanjušile bezrezervnu ljubav, brigu i predanost i ostale u čoporu, puštajući jedna drugoj da uzmu dio kolača, sve dok je njima dovoljno dobro. Sve više od toga bilo bi previše. Možda bi i svoju dobrotvorku požderale kad bi postale svjesne da im je opstanak upitan. Ne bi bilo prvi put.

Kad Ona uđe svi požele izaći. Spora je, dugo bira, premeće po rukama, čita deklaracije koje zapravo ne vidi, jer joj je mrena već odavno zamutila plavi pogled. Ništa ne govori, ništa ne traži, njen put je pravocrtan. Ravno do frižidera po male hrenovke, pa oštro desno po mačju hranu. Nekako slutim da su i hrenovke za njih. Okrećem očima čim je ugledam i već se lovim za interni telefon da Žacu (Žac je moja kolegica Željka B.) javim da pripremi spraj kojim će pošpricati puteve kojima prolazi Ljubiteljica mačaka. Ne vidim je, ali je osjećam njuhom na svakom metru kojim je prošla. I ne samo ja. Neugodno mi je, osjećam potrebu da se pravdam ljudima koje ne poznajem. Čude se, frču nosevima, nije im jasno, gledaju u mene kao da sam kriva. Ljudi, ne smrdim ja!!!! Ona je ta!! I meni je zlo, ali kaj da radim??

Prilazi blagajni. Polako. Ne može brže ili neće?? Ma ne, ne može. Stara je prilično. Vadi stvari iz košarice, mačje kekse, mačje konzerve, skupu mačju hranu u vrećici i hrenovke, male. Želudac mi se diže. Smrad mačje mokraće grize mi nosnice, njen kaput prepun je njihovih dlaka. Ona šuti. Račun je poveći, ali ga nikada ne komentira. Gledam u nju bijesna. Opet ću sat vremena luftat dućan, a vani je tako zima. Pruža mi izgužvanu novčanicu. Ja je prihvaćam sa dva prsta. Šuti. Čeka pognute glave. Uzvraćam ostatak jedva čekajući da ode, da se goni tim svojim smrdljivim mačketinama, da izađe i da je na duže vrijeme ne vidim, da se ne crvenim pred umišljenim pičkama iz okolnih državnih ureda, što u seljačkim štiklama na – 10 nabadaju k’o u gumenim čizmama i kupuju gablec za 5 kuna i još ga plaćaju karticom. Što su izbezumljene kad ne mogu spojiti produžene vikende, ak’ praznik slučajno pada u srijedu, što ti nose kavu i čokolade (koje su mitom dobile od klijenata) da im GRATIS zamotaš u fini celofan, pa da proslijede dalje, nekom tko je hijerarhijski veći uhljeb od njih samih. Što laju na mobitel i glumataju dok im pokušavaš naplatit te tri deke čajne i bio pecivo, premišljajući hoće li platiti Dinersom ili Amexom, uporno želeći ostaviti privid nekog višeg staleža i zadržati status kojeg su nekada imale ili barem mislile da imaju. Da se ne crvenim pred šupcima što mi ostavljaju 10 lipa “za frizuru ili popijte si nešto, hehe”. Solnu popio dabogda! Ostavi ak’ misliš ostavit i ne seri kao da ostavljaš 100 kuna. Ne kurči se jer nemaš čime i nisi duhovit, ni najmanje. (A i frizura mi je bolja od tvoje, idiote!)

Neki baner

Dalje, uzima kusur, sprema stvari u prljavu torbu. Nikada ne govori. Ne poznajem zvuk njenog glasa. Spora je do bola. Smrad se širi sve jače, ljudi se pogledavaju, bleje u mene, okreću očima. Ja je požurujem, sram me je, želim da ode. Čak se i otresem na nju, nek se požuri jer ljudi čekaju. Ona me pogleda mutnih očiju, ne shvaća što želim, vjerojatno i ne čuje najbolje. Ja ludim, pucam od bijesa i ne skrivam to više. Govorim joj da je pretjerala i neka ima obzira prema drugima. Krene konačno, napravi korak dva i zastane, okrene se prema meni, pogleda me zamućenim plavim pogledom, nasmiješi mi se nevinim, čistim, dječje bezubim osmijehom i šapne, dovoljno glasno da je čujem: “Sretna Vam Nova godina” i ode, tiho, jedinima kojima je do nje stalo, svojim mačkama.

Za njom je još neko vrijeme ostao prepoznatljiv miris i teška knedla u grlu koja me je dugo, dugo pratila. Slomila me. Rasplakala. Čekala sam je danima, nije došla. Da mi oprosti, jer sama sebi ne mogu.

Cinkus2009

Neki baner