Nađi sretne misli kao Petar Pan – Znaš li prestati biti samokritična?

Posljednjih dana, tražim sretne misli kao Petar Pan. Možda je zbog ove neumorne kiše, možda zbog gomile poslovnih obaveza koje su se nanizale i svih onih beskrajnih sati koje sam provela radeći neke izmjene od kad smo uveli euro, ali željna sam odmora. I bijega. Išla bih negdje daleko gdje još nikada nisam bila i radila stvari koje ovdje nikad nisam imala prilike raditi.

Klisnula bih da mogu, na drugu stranu ove naše plave loptice, okružila se nepoznatim prostranstvima i ljudima s posve drugačijim navikama življenja. Kušala bih sva ona jela kojima ne znam dobro izgovoriti naziv i plesala bosa na pijesku. Zaspala bih bezbrižno ispod vedrog neba i pila kokosovo mlijeko na slamčicu.

Ali, u ovom trenutku ne mogu sjesti na avion i pobjeći na drugi kraj svijeta. I zato biram sretne misli. Biram razmišljati kako proljeće nije daleko i kako su sve želje ostvarive. Biram si napraviti fini kapučino, umjesto da grintam oko brojke koju pokazuje vaga i biram biti blaga prema sebi. Biram biti zahvalna na toplom domu dok vani kiši, no ljutito gledati u mračno nebo.

Mislim da je problem mnogih danas, kroničan osjećaj nezadovoljstva. Onaj u kojem si ne prestaju prigovarati i voditi mračne, optužujuće unutarnje monologe. One zbog kojih se ujutro bezvoljno izvlače iz kreveta, bez energije i poleta i uzdišu od same pomisli na sve ono što ih čeka tog dana.

Strogi su prema sebi, strogi su prema svom tijelu, prema svom načinu života, svojim uspjesima i snovima za koje nemaju hrabrosti.

Neki baner

Gospođica samokritična

I ja sam bila, vodila sam ljutite razgovore sama sa sobom. Mislima bi mi kolale riječi poput – Bože, baš si glupa i naivna. I misli poput – Jao opet si zabrljala. Jesi li baš trebala poslati taj mail?

Prekorila bih samu sebe zbog svake pa i najmanje greške i nabijala si osjećaj krivice, konstantno se tako boreći sama sa sobom.

Eto sad si ti poslala poruku, a on/a je opet ostavio/la seen. Zašto si poslala?

Dok jednom nisam sebi rekla – Jer sam bolja osoba, a on/a je šupak. I sad ću obrisati kontakt jer mi ta malodušna osoba u životu ne treba.

Naučila sam svaku turobnu, optužujuću misao dovesti u pitanje pa je onda zamijeniti nekom pozitivnom mišlju. Odgovorila bih sama sebi – Radim najbolje što znam, učim, trudim se.

Nisam u tim trenutcima znala da reprogramiram samu sebe i da se učim voljeti, učim imati razumijevanja sama za sebe i biti blaga prema sebi. Baš onakva kakva sam prema drugim ljudima, takva sam odlučila biti prema sebi. Nisam si tražila izgovore, tražila sam razloge da budem manje nezdravo samokritična.

S vremenom, nestale su usporedbe i pokušaji da nekome nešto dokažem. Osvijestila sam da sam se ionako cijelog života natjecala jedino i isključivo sama sa sobom, dok sam samo mislila da se natječem s nekim drugim. Svi mi na kraju konca u životu imamo samo jednog neprijatelja – sebe.

“Joj i ti radiš na sebi? Koja glupost”

Mnogi kažu da je rad na sebi kao new age pojam precijenjen i da se trebamo baviti životom a ne sami sobom. Međutim, rekla bih da to kažu oni koji ne poznaju dovoljno ni sami sebe a ni tematiku. Dok se baviš životom baviš se i sobom neizostavno.

Ne možeš ne živjeti, ne promatrati događanja, ne donositi odluke, ne reagirati, a kako ćeš išta od toga raditi za svoje dobro ako sve radiš stihijski, zapravo automatizmom, reagirajući na apsolutno sve ili ne reagirajući dovoljno na nepravde? Baš kao što vidimo u našem društvu gdje postoji kolektivna apatija, jer ljudi nisu naučeni reagirati ispravno.

Programirani su biti promatrači vlastitog života, nezainteresirani za bitne stvari, a agilni samo u destruktivnim načinima ponašanja i bombardirani svim posve nebitnim stvarima, poput npr. one, da je stanovita manekenka skratila kosu, pa je sad svaka žena koja ne fura bob totalno van trenda.

Kako ćeš se ograditi od takvih izlizanih fora koje lupaju na tvoju podsvijest perfidno, ako ih ne znaš prepoznati kao attack na sebe?

A sve te izlizane fore – budi ovakva i onakva, nosi ovo i ono, jedi ovo i ono, treniraj, izgledaj, budi – nekakva, su attack na podsvijest, na tvoj um, dostojanstvo i inteligenciju. I posve sam sigurna da čitajući ovo ostaješ zbunjena jer nikada o tome nisi ni razmišljala tako.

Generacije nesretnih, mrzovoljnih i frustriranih

Mi smo generacijama programirani da budemo nesretni.

Programirani smo da budemo kritični prema sebi i prema svojoj obitelji, da ljude promatramo tako, da im tražimo mane uporno i konstantno, a ako ih ne uspijemo pronaći da ih izmislimo.

Programirani smo uspoređivati se i trošiti sulude iznose novca kako bismo nastavili taj trend glupih usporedbi, a kada vidimo da je netko drugačiji, onda mu kažemo da je čudak i da je rad na sebi koji prakticira, izmišljena new age glupost. I sve to zato što si nismo spremni priznati da je do nas. I da smo nesretni.

Neki baner

Lakše je održavati fasadu nego zagrepsti ispod površine pa se suočiti sa svojim demonima.

Lakše je stalno tražiti neki izvanjski poticaj, neki trenutni fix endorfina i serotonina proizašao iz lajkova, poruke ili tuđeg odobravanja našeg današnjeg outfita. Lakše je kopirati druge, ganjati ideju da ćeš zadovoljstvo i samoostvarenje pronaći ako napraviš isto što i netko drugi, pa onda letiš s aktivnosti na aktivnost, mijenjaš djelatnosti, rasprostireš se kao hobotnica na sto strana, ali nigdje ne pronalaziš istinsko zadovoljstvo. Jer na kraju dana ono ne dolazi izvana. Ni iz izvanjskih potvrda.

U redu je, ne biti u redu!

U redu je da ti nešto ne ide, u redu je da imaš podočnjake i da se nisi naspavala. U redu je da se još uvijek tražiš i da ne želiš nastaviti raditi to što trenutno radiš. U redu je što s 55 i troje djece nemaš tijelo kao 20 godišnjakinja i u redu je ako ti se ne hodočasti u teretanu 5 puta tjedno i ne gladuje.

U redu je što nisi zadovoljna nekim situacijama, poslovima, okolnostima i ljudima. U redu je. Kroz sve što jesi, što radiš, čemu težiš i kako živiš, uvijek si sve radila s najboljom namjerom, onako kako si najbolje znala i umjela. Dala si sve od sebe i zaslužuješ sama sebi dati to priznanje.

Ne moraš se s nikim natjecati. I da, svijet će ti uvijek tražiti mane i govoriti da možeš više i bolje, jer svijet čine milijarde nesigurnih, nerealiziranih, isfrustriranih ljudi koji ne poznaju sami sebe. I apsolutno nisu mjerilo ničega.

Jer, i oni najpopularniji, najuspješniji s najvećim brojem followera i najdebljim bankovnim računima imaju vlastita nezadovoljstva, podočnjake, strije, celulit ili mlohave čune.

Smisao življenja

Vani je kiša, tmurno je, hladno i šugavo i srcem bih najradije klisnula na Tenerife, ali… dobro sam, jer sjedim u toploj sobi, pijem svoj najdraži kapučino iz svoje najdraže šalice i pišem vam ove retke. Radim najbolje što znam, s onim što imam, tamo gdje sam u ovom trenutku i osjećam zadovoljstvo i mir.

Pratim inspiraciju koja dolazi iznutra i koja me navigira kroz život. Jer sam skinula iz podsvijesti slojeve i slojeve naučenih programa, uvjerenja, kritika i negative. Naučila svoj um kako da mi služi, ne kako da me mori.

Uspjela sam to jer sam prestala željeti svidjeti se svijetu, već sam poželjela sviđati se sebi. A kad bacim oko na svoj život, svoju obitelj, prijatelje i uspjehe, ima mi se što i sviđati. No najviše sviđam se ja sama sebi, ovako savršeno nesavršena.

A to je, po mom skromnom mišljenju i smisao življenja.


Kako biti žena sa stavom, prepoznati toksične obrasce ponašanja, vlastite nesigurnosti i izgraditi zdrave temelje vlastite ličnosti, opisala sam u svojim knjigama – Duologiji Beskraj: Tama i Svjetlo. Ove knjige i milijuni savjeta u njima pisanih iz osobnog iskustva, dat će ti odgovore na pitanja kako više nikad ne završiti u nekoj ljubavnoj zavrzlami.

Prijave za individualni coaching na temu odnosa putem maila [email protected] a detalji o coachingu, temama i cijenama putem weba marijaklasicek.com

Neki baner