Sama sam i iščekujem… gledam u prozor i vidim svoj odraz. Čujem kako vjetar žestoko udara o prozore, kako se granje lomi od njegovih naleta i kako kiša tutnji, dok u potocima teče. Večeras je nebo odlučilo pokazati svoju snagu. A nikog nemam da se uz njega stisnem. Ti znaš, da ne volim grmljavinu… i da ne volim biti sama. Ne volim ovakve teške večeri, kad se osjećam tako malena i nezaštićena. Kamo bih mogla otići da ne samujem? Kome?
Zavući ću se pod pokrivač i čekati da prođe oluja, da se barem malo stiša. Pokrit ću se preko glave, da ništa ne vidim i ne čujem… usnut ću… U neko doba, čujem lupanje. Trzam se iz sna i čujem kako kiša i dalje pljušti. Trljam oči, omotana prekrivačem, ustajem i odlazim do vrata. Poznat lik naviruje se u špijunku, a dobro zna da me ne može vidjeti. Otvaram…
“Bože ženo, koliko ti treba. Zvao sam na mob, kucao, lupao, zvonio… crk’o mi je auto, niže niz ulicu…” – objašnjava tvoj najbolji prijatelj.
“Uđi, mokar si do gole kosti, daj, idi u kupaonicu, donijet ću ti nešto Alenove odjeće. Kako si završio ovdje??”
“Radio sam popodnevnu, ostao s dečkima pogledati tekmu u ‘Rupi’ i čekao da se nevrijeme malo smiri. Pa nisam mogao do auta… i eto krepade na pola puta od ‘Rupe’ do kuće.”
“Pričat ćeš mi, idi se otuširaj i presvuci.” – govorim zbunjeno, vadim ručnike i Alenovu trenirku, majicu… stvari koje čekaju da se on vrati s još jednog prokletog terena.
Tren kasnije čujem šum vode. Pristavljam vodu za čaj i bacam pogled na zidni sat. 1 ujutro… kad sam ja to zaspala? Nije moglo biti više od 9 uveće… kao djevojčica. Uzdahnem, čujem kako čajnik pišti, trzam se i otvaram frižider da vidim što imam kako bih ponudila Jakova. Sigurno je gladan, pomislim.
U to mu čujem dah, dok on, kao i milijun puta do sada poseže iza mene rukom u frižider i vadi majonezu i gaudu. Smijem se dok kapljice vode s njegove kose kapaju na moje desno rame. Toliko smo već dugo prijatelji da smo navikli sve ovo raditi. Ulijetati mu u kuću i Alen i ja. I on u našu. Sve je to tako prirodno. A opet uvijek je Alen tu.
Odbacim neke glupe misli u kojima sama sebe osuđujem što sam mokrog prijatelja makla s ceste i vadim šunku, kisele krastavce, malo domaće slanine, kulena… svega što sam našla u frižideru. Nosim čaj u boravak i vidim ga gdje stoji omotan ručnikom i gleda kroz prozor.
Uvijek sam voljela baciti pogleda na njegova ramena. Snažna. Muževna, prelijepo razvijena. Na te vretenaste mišiće, bivšeg vaterpolista. Uvijek bih se zbog toga zacrvenila. Iako su Alen i on bili toliko slični, s Alenom sam završila zapravo posve slučajno. Prvi je imao petlje pozvati me na kavu. Uvijek je imao petlje za sv,. ali se nikad nije u ničemu mogao smiriti. To je ono što me boljelo. Po tome su bili različiti. Često sam pomislila koliko bi mi život bio jednostavniji da sam s nekim tko više voli dom, nego lovu…
Spustila sam čajnik na stol i uzdahnula. “Jesi okej?” – Jakov se okreće i pita zbunjeno, a moj pogled leti preko njegova tijela. Osjetim kako me oblijeva val rumenila, okrećem se i posežem za majicom, trenirkom, boksama i dodajem mu ih. “Oprosti, evo izvoli suhu odjeću.” – čujem se kako izgovaram i pomislim kako sam grozna i kako me može biti stid. On je prijatelj mog dečka. Najbolji prijatelj.
Osjetim njegovu blizinu iza sebe i njegovu ruku na svojoj dok uzima odjeću. Osjetim kako me drži za ruku i ne pušta. I ne želim da me pusti, ali nježno izvučem ruku i odjeća pada na pod. Instinktivno se oboje spuštamo da je podignemo i nađemo se usnama milimetar jedno od drugog.
“Uvijek sam razmišljao…” – zastane. “Što?” – prozborim, šokirajući sama sebe. “Razmišljao sam kako bi bilo, samo jednom… biti s tobom.” Uzdahnem, pokušam ustati ali osjetim da me zaustavlja i povlači k sebi. Osjetim njegove usne na svojima. Osjećam kako mu uzvraćam poljubac i sva se unosim u njega. Osjećam njegove ruke u svojoj kosi, po svome tijelu, osjećam kako me čvrsto grabi za guzu. I naglo ga odgurnem i odvalim mu šamar. Pa još jedan.
“Nismo normalni.” – vrisnem. “Oprosti. ” – on prošapće postiđeno, a ja ga gledam. Gledam i osjećam koliko ga želim. On podiže pogled i hvata moj. Tren, dva, tri, gledamo se tako bijesni, pa tužni, a onda sluđeni. Njegove zelene oči, pune usne, pravilne crte lica, gusta, meka kosa, još uvijek na pola mokra… gola ramena… i ja pucam.
Zalijećem mu se u zagrljaj, on me prima i podiže, obavijam mu noge oko struka i zavlačim ruke u kosu. On me drži i gleda.
“Moja.” – prošapće a ja stopalom mičem s njega ručnik i osjećam njegovu napetost i spremnost. Spušta me nježno na pod, skida bretelice moje majice i ljubi ramena… klizi usnama po vratu, klizi prema grudima, ukrućenim od silne želje.
Osjećam kako mi srce divlje tuče, kao nikada prije… nikada tako s Alenom… Alen, koga briga za Alena. On je negdje drugdje, daleko, mjesecima, a ja gorim od želje da me Jakov uzme, sad. Odmah. Spontano raširim noge… osjećam se pomalo kao kurvica ali nije me briga… osjećam vrelinu koja gori u meni.
On se spušta na mene. Gleda me… i pita: “Smijem, sigurno?” a ja ga hvatam za ramena, povlačim na sebe, on rukama trga s mene moje gaćice i nježno ulazi u mene, kao što nitko nikada nije. Tako nježno, tako savršeno, tako duboko, do one točke koja kao da ga je oduvijek čekala. Moćan, vruć, osjećam val orgazma a tek smo krenuli.
On nježno ulazi i izlazi iz mene, dok se ja vrtim oko njega, a on prati moj tempo, kako meni paše i gleda kako svršavam. Pojačava tempo dok spušta svoje usne na moje i osjetim kako svršava u meni.
Odjednom znam, cijelo vrijeme živim kraj pogrešnog čovjeka.
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
