Ne mogu šutjeti na glupost. Više ne! Ne mogu zatvarati oči na nepravdu. Ne mogu se praviti da je nešto ok, samo da se ne bi “zamjerila”. J.beš to što se nisi zamjerio kad ključa u tebi, kad savjest vrišti i ne da ti mira.
Ne mogu tolerirati mane onih, koji mi moje neprestano nabijaju na nos.
Ne mogu slušati generaliziranje, površne ljude, brze osude, ogovaranja, glasine, tračeve. One koji naprave kaos u tuđim životima, svojim površnim zaključcima. Koji se žale na božju nepravdu, a zaboravljaju na košmar koji su oni drugima napravili, neosnovanim osudama.
Ne mogu… i ne želim
Ne mogu slušati savjete ljudi, koji o mom životu znaju više od mene. Koji znaju kako se trebam obući, našminkati, počešljati, što mi bolje stoji, što je mojim godinama primjerenije, kakav mi je brak, kad sam otišla, kad sam došla kako bih trebala odgajati djecu. Jesam li popustljiva, jesu li razmaženi, preosjetljivi.
Radim li previše i ganjam karijeru i jesam li zbog toga lošija majka i supruga ili stagniram na mjestu, neispunjena. Jesam li se zapustila, kakvo mi je dupe, je li mi trbuh obješen, koliko sam se udebljala ili sam se od “brige” i “nezadovoljstva” osušila.
Ne mogu ignorirati one koji rade iza leđa, pričaju mi priče “o njima”, a onda “njima” pričaju o meni. Koji se podsmjehuju i podcjenjuju. One za koje ne vrijede ista pravila kao za nas druge. Koji su povlašteni. Koji drže krunicu na retrovizoru, a preko leševa se penju do zvijezda.
One koji stalno kukaju. Koji traže sažaljenje i pažnju, a ne preuzimaju odgovornost, ne uzimaju život u svoje ruke, ništa ne mijenjaju.
Ne mogu… i neću!
Ne mogu više slušati ni one koji moraju stalno biti u centru pažnje, koji o svemu, sve najbolje znaju, koji ne priznaju moje mišljenje, iskustvo i znanje, a zahtijevaju da poštujem i veličam njihovo.
One koji su najljepši, najpametniji, najplemenitiji, čija djeca su uzor, primjer i barem tri koplja iznad ostalih, a supružnici ideal, putokaz i orijentir s kojima se nitko ne može mjeriti. One, koji nikad ne griješe. Zbog ničeg se ne kaju. Ništa ne mijenjaju. Za ništa se ne ispričaju. Koji ne daju da završim rečenicu, jer oni moraju zaključno poentirati. Trijumfalno zakucati. Koji neprestano traže da ih komplimentiram. Koji ne mogu biti “jedni od”, jer oni su uvijek “iznad”.
Iscijede!
Pregaze!
Umore!
Ne mogu! Ne, više! Radije biram biti s onima koji me pune snagom, koji pruže ruku, vraćaju nadu, zbog kojih se smijem, radujem, letim, vjerujem, koji ne odustaju, ne daju meni da odustanem, grabe hrabro naprijed, koji se usude, koji me motiviraju, ispunjavaju, od kojih učim, zbog kojih sanjam.
Zbog kojih mogu biti bolja, umjesto ljuta, frustrirana i sje.ana!
