Neizlječivo zaljubljena u ljubav

Nikad se nisam bojala ljubavi. Čak ni onda kad je osuđena na propast i prije nego se i mogla nazvati tim imenom. Čak ni onda kad je tinjala i tinjala i tinjajući se ugasila. Čak ni onda kad je plamtjela prijeteći da me proguta. Samoj sebi sam postavila dijagnozu: nepopravljivo i neizlječivo oduvijek zaljubljena u ljubav.

I ta me zaljubljenost nikad nije napustila. Uvijek i iznova dočekivala sam taj divni osjećaj otvorenog srca i raširenih ruku. Voljela sam ga. Potvrđivao je da sam živa živcata. Svaki put željela sam da traje zauvijek ili, barem, da traje što duže. A kad nije potrajao, kad čak nije ni trajao, nikad nisam poželjela da nije ni postojao. Jer voljeti bilo je isto što i zrak udisati.

Niko me nikad nije razumio. A ja se ni toga nisam bojala. Odmahivali su i glavom i rukom i kroz smijeh konstatovali da ja, u stvari, i ne znam šta je ljubav. Govorili su da se ne može voljeti, a ne patiti, da se ne može voljeti, a ne poželjeti vezati voljenog za sebe i još svašta nešta. A ja sam odgovarala da ja jednostavno nisam kao oni. I tačka. Jer, ljubav nije patnja, nije gorčina, nije razlog za propadanje. Mene je ljubav poticala. Uzdizala. Bila mi je potrebna i u školi i u poslu i u kući i na kafi s drugaricama… Uz nju, bila sam najbolja verzija sebe. Svoje ljubavi čuvam spremljene u trezoru svoga srca. Ponekad zavirim u taj trezor i sagledam ih kao što skupljač dragocjenog nakita u tajnosti i bez svjedoka uživa u svom blagu. I od samog pogleda na to blago osjeća se bolje. I ja se osjećam bolje zbog same spoznaje da su me voljeli i da sam voljela.

Moje ljubavi su bile i kratke i duge. Uzvraćene i neuzvraćene. Tihe i burne. Ali nikada, nikada nesrećne. Za mene ljubav nije mogla biti nesrećna. A i kakva je to nesrećna ljubav? S tužnim krajem? Neuzvraćena? Ne. Ljubav je ljubav tek kad može i sama opstati, kad joj nije potrebno potpirivanje, kad je sama sebi dovoljna. Ljubav je ono što dajemo i koliko smo sposobni dati, a ne koliko primiti ili uzeti ili oteti. I kad sam znala da moja ljubav nema budućnost nisam se protiv nje borila. Prihvatala sam je kao jesenje kiše ili julsku žegu i čekala da sama od sebe prođe. I prolazile su.

Ima li svrhu ljubav ako nema izgleda za „zauvijek u dobru i zlu“ ? Ne znam. Znam samo da, ipak, nikad nisam žalila što sam voljela. Jer, voljela sam da volim. Voljela sam ono iščekivanje, drhtanje, osluškivanje, šaptanje, voljela nepoznato, voljela kada se budim noću i razmišljam o kome li sada sanja, voljela da osvajam… I nikad ništa nisam tražila. Nisam izgorjela. Nisam potrošila zalihe ljubavi. Ona se obnavljala jer ljubav je obnovljiv izvor. Što je više daješ nje više ima. Dolazi. Pristiže odakle se i ne nadaš.

Neki baner

Svako ima svoj sud i svoje poimanje ljubavi. Imam i ja. Moje poimanje ljubavi je da strpljivo čekam da dođe ta jedna istinska ne žaleći i ne kajući se zbog prošlih. A zašto bih se i kajala? One su mi pomogle da prepoznam ovu pravu. I da je živim. Oni koji su mi govorili da ne znam šta je ljubav, vjerojatno bi to drugačije definisali i rekli da, voleći mnoge nisam voljela nijednog. A jesam. I volim i sada. Jednog. Godinama. Nadam se da je ova posljednja. A ako i ne bude, obećala sam sebi, da neću ni patiti ni žaliti. Živimo tako da, ako i prestane, ovo bude najljepše sjećanje koje će nas održavati do neke nove ljubavi.

Zato, ko god me pita za savjet ja ga posavjetujem: ne plaši se ljubavi. Ne plaši se izazova. Ne plaši se života. Slomljeno srce nije ni sramota ni grehota. Slomljeno srce je znak da se imalo šta slomiti. Slomljeno srce je znak da si živ ili živa. I kad sve izblijedi, kad dođeš u godine da ti ni materijalno za čim si trčao ili trčala u mladosti ništa ne znači, kad zbrajaš i oduzimaš proživljeno i propušteno jedino vrijedi onaj trenutak i onaj osjećaj kad ti je bilo dovoljno što neko koga voliš jednostavno postoji. Pa makar negdje daleko. Pa makar s nekim drugim. Ljubav privlači ljubav kao što mržnja rađa mržnju. I ne, nema to veze s godinama. Ima veze s nečim u nama što je veće i jače od svega što nas može uplašiti pa da odustanemo od ljubavi.

By Nisrin Nisrin

 

Neki baner