Neki su odnosi kao crne rupe u koje posrnemo, pa čitavu malu vječnost tražimo sebe

Za sve nam je potrebno vrijeme. Vrijeme za tugovanje, vrijeme za oporavak, vrijeme za promišljanje, za rast, za spoznaju tko smo i čemu težimo.

Potrebno nam je da ponekad, sami sebi stanemo na crtu i dogovorimo se sa svojim unutarnjim bićem kako ćemo i kuda dalje?

Hoćemo li nastaviti istom, utabanom i nesigurnom stazom na kojoj smo milijun puta posrnuli i osjećali se više rastrojeno i slomljeno no što smo okusili meda? Ili ćemo nekim novim putem, potpuno stranim i sve do ovog trenutka ne razmatranim, ali putem koji nudi drugačije boje? I prije svega unutarnji mir?

Većina će se držati starog puta, ili će barem uporno držati stražu sami sebi, odbijajući se pomaknuti s tog mjesta gdje je jedino siguran status quo.

Nema tog mjesta na karti, jer to je točka duboko na mapi vlastite nesigurnosti i osjećaja nemoći, u kojoj držeći se čvrsto za svoje zablude, dobivamo lažni osjećaj kontrole.

Neki baner

Faze vlastitih zabluda

Iluzija je moćan alat uma. Ona u našim mislima skroji sliku u kojoj sami sebe uvjeravamo da nešto poduzimamo, da nešto možemo promijeniti, da je do nas… i tako ostajemo i cijeli jedan mali život nam kao pijesak klizne kroz prste, dok ne shvatimo da zapravo kopnimo i da se ne mijenja ništa. Kao hrčak što vječno trči puni krug a nigdje ne stiže.

Zatim slijedi razočaranje. Ono je obojeno stotinama nijansi. Od bolno rumene nijanse ljutnje do bijele boje ravnodušnosti. Kroz njega prođemo sve faze vlastitih zabluda i u nekom trenutku odlučimo pomaknuti se s mjesta. Jer sve smo ionako učinili.

I borili se i plakali, i svadili i ljutili i išli u krug i lijevo i desno i naprijed i nazad, a sve unutar one dobro znane zone komfora. Sve smo pokušali, ništa postigli i na kraju odustali.

I vjerovali ili ne, baš u tom odustajanju stoji ključ promjene. Baš u tom trenutku pomirenja s onim što je bilo i što više nije i što se ne može, a ni ne treba vratiti, događa se magija. Oslobođenje duše. Silazak s vlaka koji juri u provaliju.

odnosi kao crne rupe

Crne rupe u nama

Odnosi su takve točke, ponekad crne i beskrajne poput bezdana u koje utonemo i ne možemo pronaći put ka svijetlu. Crne rupe koje progutaju naše srce i okupiraju nam misli pa u njima vrijede neka druga pravila od onih na koja smo navikli u svakodnevici. Odnosi su ponekad mala smrt osobe, jer iz njih izlazimo ranjeni a opet bogatiji za stotine lekcija.

Izlazimo posve šokirani spoznajom da smo se dali do krajnjih granica ljudskosti, do zadnje mrve ljubavi, truda, vremena i sebe samih a opet nije bilo dovoljno, drugoj strani zapravo nije značilo ništa. Mi nismo značili.

Svi smo se zatekli u tim bezdanima. Ja znam da jesam. I znam da mi je trebalo dugo da počnem prstima tapkati po rubovima i tražiti izlaz. I da prestanem mariti što nekome moje sve, ništa ne znači.

Jer to te porazi na neki način, strašno ti bude za pojmiti kako tvoje sve, nekome ništa ne znači, jednostavno nema vrijednost, kao malo prašine na cipeli.

I treba dugo, zaista dugo da skrpaš sve polomljene dijelove sebe i da shvatiš kako nije u tebi problem, kako nije problem ni u “višku tvoje ljubavi” kako te uče razni gurui, već je jednostavno do druge strane. Ne zna uzvratiti. Ne zna voljeti.

To je bolna spoznaja, neki ljudi su divni dok ti ne trebaju istinski dati sebe. Jer kad dođe do tog emotivnog dijela oni su kao bijesne, ranjene životinjice i traže izlaz, bježe. Tad podižu zidove i isključe te, a ti se cijelo vrijeme pitaš što si napravila krivo? Ništa. Voljela si, a oni s ljubavlju ne znaju.

Osjećaj slobode

U trenu kad to spoznaš, oslobađaš se. I tad nastavljaš onim drugim putem. Putem svog mira, putem koji ti daje spoznaju da je u redu voljeti maksimalno, da je u redu dati vrijeme i pažnju nekome tko ti mnogo znači, ma kakav da je odnos u pitanju.

U redu je voljeti, lijepo, čisto, potpuno i predano. I ne, ne trebaš slušati nikog tko će ti reći da nešto trebaš glumiti i svoje emocije dozirati, jer ako daš sebe a ne bude uzvraćeno, onda na kraju priče imaš mir. Imaš spoznaju da si učinila sve i nikad se nećeš zateći u gunguli grižnje savjesti s pitanjima “što ako, da sam samo, ili da sam ipak”. Toga nema, jer dala si sve.

odnosi kao crne rupe Za kraj ove uklete godine, Mom izgubljenom najboljem prijatelju. Nedostaješ mi, Zašto se Faca na kraju balade uvijek vraća svojoj Carrie?, Neki drugi život, Kad izgoriš od silnog truda shvatiš da se ništa više ne podrazumijeva, Volim društvene mreže ali ne volim sve što ide u paketu s njima, Uspomena od koje grizem usne i još gori svaki dio mene, Jesam li zaista hladna ili samo nisam spremna dati sebe za ništa što nije prava ljubav?, Nekad znaš da nekome značiš mnogo više no što si želi priznati, ali svejedno se povuče, jer strah ga je opet voljeti, Nitko te ne poštuje? Poštuj se sama pi**a ti materina!, Lijepo sanjaj prošlosti , Teško je ponekad prihvatiti da je i razočaranje samo još jedna životna lekcija, Čuda se događaju kad jednostavno prihvatiš i pustiš, Ne vjerujem u 'volim te', meni je to samo fraza, Nađi sebe na granici između srca i razuma, tamo stanuje ljubav, Možda ne mogu biti iskra svjetlosti u tvojoj tami, ali mogu razumjeti zašto tamo ostaješ, Nedovršene priče, Možda mi danas ne treba tvoj monolog. Možda mi samo treba da mi budeš frend..., Ne dvoumim se postaviti granice kad se netko ponaša kao debil, Jedna u stilu platinaste Carrie: Zašto se On vrati tek kad Ona zaboravi na njega?, Nisu naše emocije slabost, već činjenica da smo zaboravili kako se s njima nositi..., Nemoralne ponude, Zabranjeno voće, Kako sam u trenu izgubila milijun, malih sivih stanica ili o fenomenu 'dick pickova'?, Tren prije no što utihne muzika..., Ili možeš i hoćeš ili možeš al' nećeš - sve je samo stvar tvog stava

Nije bilo dovoljno dobro drugoj strani? Okej. Ona ima cijelu vječnost da zdvaja o tome je li pogriješila i je li iskrenu ljubav ispustila kroz prste? A ti?

Ti pred sobom imaš život. Imaš novi prazan list po kojem ćeš ispisati sebe i svoju radost i svoje snove i svoju životnu strast. Imaš novo poglavlje naslovljeno svojim imenom i milijun prilika za slaviti svoje postojanje.

Imaš priliku i za novu ljubav. Tu je negdje, čeka iza ugla. Još ne znaš kakve su joj boje oči, kakve su arome usne i kakvog je čovjeka odabrala da mu u srcu stanuje i da ga dovede tebi, ali znaš da je tu.

Imaš sve. Samo jedan korak dalje od one crte s početka ove priče a tisućama svjetlosnih godina daleko od onog osjećaja nemoći u kom si kopnjela, stojeći tamo kao ukopana.

Imaš sebe. A sebe nisi imala jer si bila zaposlena pokušavanjem da nekog drugog učiniš sretnim. Sad znaš da gdje god išla, kako god živjela, koje god odluke donosila i koga god putem zavoljela svoju sreću krojimo sami i svatko je za nju odgovoran sam.

Vjeruj mi, ispravno je i po Bogu i po karmi, što je baš tako.

Neki baner