Neprežaljena

Mi nikad zapravo ne tražimo previše, ali ispadne često da to očekujemo od krive osobe, od one koja nam ili ne može ili ne zna uzvratiti ljubav i trud.

Snaga, iskrenost i jačina kojom volimo plaši one koji su oduvijek emociju doživljavali površno, kroz zanos i privlačnost koju osjete prema nekome pa to poistovjete s ljubavlju. Ali ljubav je nešto drugo. I tek kad se istroše zanos i hormoni koji nas dovedu do ludila, pa smo gotovo manijakalno opsjednuti nekim, shvatimo da smo prazni. Prazni smo. Ako se ne razvije dubina. Ako ta osoba pored nas postane samo tijelo s kojim nemamo ni želju ni potrebu podijeliti svoje misli, želje i strahove. Ako nam srce od čežnje titra za nekim tko bi nas razumio, onako istinski.

Stoga uvijek kažem da tijela dolaze i prolaze, duše su one što se teško zaborave. Ako ikada.

I ispadne nerijetko da smo mi nekom jedna takva duša, nezaboravljena, neprežaljena. Netko koga u vremenu dok smo trajali i pokušavali i vrtjeli se jedno oko drugog kao dva leptira oko svjetiljke, taj naš netko nije doživio, već nas je gledao kao jednu od mogućnosti za nekad i negdje, ili ako ne uspije nešto drugo, ako se neka zaluđenost izjalovi i postane još jedno razočaranje. A postalo je.

Opet je zaluđenost postala samo tijelo. Još jedno tijelo, još jedna ljuštura prema kojoj se više nije posezalo.

Neki baner

I počeli smo nedostajati, mi. Ti, ja, ona… bilo koja.

I našle smo se iznenađene porukama kojima se ni u sto života ne bi nadale i pozivima u gluho doba noći s brojeva koje smo davno zaboravile i susretima oči u oči, onako “slučajno”, iako smo svjesne bile da slučajni nisu.

Ne ostajati na krivim mjestima predugo

I postale smo svjesne da smo neprežaljene.

I ja sam tako postala neprežaljena. Nekom. Nekom tko me davno mučio svojim trivijalnostima i nedosljednostima i koga sam svim silama željela zarotirati, pogurati, učiniti da progleda, da se trgne, da kvragu, barem jednom učini nešto, a on je uporno i čvrsto stajao na mjestu, kao da ga je netko tamo zabetonirao, kao da mu o tom upornom ne pomicanju sav život ovisi.

Sjećam se da sam gorjela iznutra od ljutnje i nemoći i da su mi se oči punile suzama do te mjere da sam se bojala kako ću se prvi put u životu rasplakati baš pred jedinom osobom za koju nipošto nisam željela da me vidi u suzama.

Sjećam se kako sam se zaklela u tom trenutku da nikad više neću ostati predugo, da ću se maknuti ako ikad bude opet mirisalo na takvo razočaranje, na nekog tko ima emociju ali je uporno ne želi pokazati jer se boji, ne mene, već svoje ideje o vezivanju.

Mnoge sam se noći pitala jesam li dobro postupila? Jesam li trebala ostati još samo malo, još barem jedan dan? Reći još nešto, bilo što? Ali znala sam da sam učinila sve i da nisam mogla više nastavljati živjeti tako, voleći zapravo za dvoje.

Posve sam sigurna da je čvrsto vjerovao kako ga volim dovoljno ludo i kako nikad neću dići ruke i otići. Ali to je ta greška. Greška preptostavki.

Mi ljude ne slušamo, mi zamjećujemo da govore ali smo toliko okupirani onim što mi želimo i što bismo željeli čuti da ne čujemo njihove riječi. Ne razumijemo. I onda budemo šokirani kad nas jednog dana te riječi opomenu, kad postanu kao jeka što se odbija od zidova praznih soba, s previše uspomena na dvoje ljudi, na ideale, razočaranje, pokušaje i pretpostavke.

I on mene tad nije čuo, previše je bio opsjednut bukom u vlastitim mislima.

Možda je i negdje putem smeo s uma da sam žena koja u svemu traži reciprocitet i da sam sprema dati cijeli svijet, ali ništa manje od toga neće mi biti dovoljno. Jednakom jačinom kojom umijem voljeti, mogu i prestati.

Ideali

I tako sam prestala. Kao što su mnoge od vas drage moje koje me čitate isto tako u nekom trenutku prestale.

Možda ste čak otišle dok ste još ludo voljele ali ste shvatile da se borite s vjetrenjačama i da vam nikad u tom zagrljaju neće biti dom.

Možda ste se samo umorile i odlučile ponešto od sve te silne ljubavi koju ste u sebi nosile, i bezuvjetno davale nekom njemu, sada dati sebi.

Možda vam je dosadilo gledati kako dani postaju mjeseci a mjeseci postaju godine u čekanju nečeg što niste mogle opisati točno, ali ste znale da bi vam trebalo biti dano. Da je to onaj minimum ljubavi, potreban da bi dvoje ljudi mogli trajati.

Možda ste se pomalo i počele prezirati, jer ste pristajale na sve ono što niste željele, na malo a sanjale ste zapravo puno. Možda ste rekle kako vam ništa ne znače ni brak, ni papir, ni prsten, ni ideja obitelji, ni mala kućica u cvijeću, samo da biste zadržale tog nekog, tko zapravo nije bio vrijedan zadržavanja jer vas je polako ali sigurno pretvarao u ženu koja niste željela biti – u neznanku samoj sebi.

Možda ste odjednom shvatile da će život proći a vi ćete ga preživjeti u čekanju i nadanju i maloj smrti u prsima svakog dana kad ugledate sretna lica, sretnih ljudi, koji žive ono što zaista jesu.

Možda ste na kraju i zamrzile tog nekog njega, jer vam nije dao ono što ste smatrale da zaslužujete.

I tako ste u nekom trenu otišle. Pitajući se isto što sam se i ja tad pitala, jesam li još nešto mogla i trebala, a znala sam, baš kao što ste i vi znale, da nisam. Da sam dala i više nego dovoljno i da je posve u redu što sam sama sebi stala na crtu i odlučila za sebe da želim i zaslužujem mnogo više.

I tako godine prođu i desi se jedan takav susret i vidiš mu u očima da si mu postala taj prelijepi ideal koji je imao pa pustio da mu klizne kroz prste. Njegova Neprežaljena.

I sve se pitaš zašto ništa ne osjećaš i zašto te ne dira, ali shvaćaš da više nisi ta žena iz te davne priče. Njoj bi te riječi i taj pogled značili baš sve na svijetu. Ona je to željela, ona se tome nadala, ona je to iščekivala. Ali ti više nisi ta žena. Ti si sad sama svoja priča.

Iluzija

Često čujem kako žene sanjaju takve trenutke, kako gore od želje da ih dožive jer u njima plamti nešto pomalo zlobno, ta mala ženska fiksacija i želja za “osvetom”. Taj zov ega koji će se nahraniti ako dobije potvrdu da je on bio ta slijepa budala što ju je pustila da ona ode.

Ali, reći ću iskreno da to nisu takvi trenutci i da u meni nije bilo ni likovanja ni žara, ni potrebe da i njemu i sebi i svijetu i nekome tamo negdje dokazujem nešto. Bila sam u tom trenutku samo žena koja je gledala u oči stranca kojeg je jednom voljela i koja je željela da se taj susret nije ni dogodio i da nikad nije dobila odgovore na neka svoja pitanja.

Jer nije to dobro, kad nekome postaneš ideal, fiksacija i ideja da nikad više neće bolje. Jer ako si ljudsko biće, onda drugom ljudskom biću ne želiš bol.

Ne laska srcu biti Neprežaljena. Srce želi živjeti u sreći i ljubavi, u sada i ovdje s onim nekim tko je ljubav sad, a ne tko je to jednom bio ili trebao biti.

Stoga, ako završavate priču, završite je u svom srcu tako da i njemu i sebi poželite nešto lijepo, nešto lagano, sretno i neupitno ljubavno. I budite same ono neko vrijeme potrebno da se izliječite od slomljenih ideala i gorčine koja ostaje, pa da u nešto novo uđete čista srca i mirne duše. Jer nitko nas nije natjerao da volimo, to upamtite, sva ljubav koju smo dale bila je naš odabir.

Stoga zašto toliko žarko želite biti Neprežaljene, što time želite dokazati? Čijom se boli napojiti? Odbacite to. Zbog svoje duše, svog mira, svoje radosti.

Naša su očekivanja bila samo naša. Naše su iluzije bile naše, kao i odluka da ćemo od sutra nekom drugom stazom, sve smo to mi zbog sebe činile, i dok smo voljele i kad smo odlazile.

Neki baner