Nisu znali za posljedice?

Često čujem jedno od dvoje nakon prekida veze kako kaže da ne bi uradio nešto da je znao/la kakve će to posljedice izazvati. Često mi u tom trenutku prođe kroz glavu misao “Kako nisi razmišljao?” I ta misao vuče ostale.

Valjda kako nisam nikad bila tip koji može uraditi nešto na štetu svog partnera i ponašati se kao da se ništa nije dogodilo. Prevare, laži, ignoriranja i slično u vezi sa mnom nisu dolazili u obzir. I nisam jedina takva. Ima nas još. I hvala Bogu neka ima.

Kad bih pogriješila učinila bih sve da tu štetu ispravim. A i ako bih htjela nešto uraditi prvo bih pomislila kako bi se moj partner osjećao u vezi toga. Nažalost, ne misle svi tako i ne ponašaju se svi tako.

Kažu da je dobro da smo različiti. Ali mislim da bi u nekim stvarima bilo bolje da smo svi slični. Da znamo kad trebamo povući crtu. I što smijemo raditi na štetu drugog, a i samog sebe na kraju krajeva. Da se više fokusiramo na sreću, nego na tugu koju ćemo nekim postupkom ostaviti. 

Jedna strana nije znala kakve će posljedice izazvati. I nakon što shvati da im posljedice ne idu u prilog počinju se davati 150% za popravak situacije. Nekad ne zakasne. Nekad zakasne debelo. Nekad dobiju oprost, ali ne dobiju nikad više istu osobu kraj sebe.

Neki baner
nisu znali za posljedice?

Neka “kazna” odgovara “zločinu”

I zašto da ih krivimo? Dok taj netko čineći grešku nije razmišljao o svom partneru ili partnerici. Dok je taj netko skrivao stvari i nije osjećao grižnju savjesti i sa vašim saznanjem počeo ju je osjećati… I do kad da čovjek trpi? Sumnja? Gazi sebe? I do kad da dopušta da ga netko drugi gazi zato što netko misli samo na sebe?

Ne znamo kakve će posljedice naša djela izazvati. Za neke možemo pretpostaviti, neke nas mogu iznenaditi. Ali možemo poštovati našu drugu polovicu isto kao sebe. Toliko da im ne radimo na štetu. Toliko da ih ne uzimamo zdravo za gotovo. Toliko da ne sumnjaju u nas. 

Kasno je kad izgubimo nekoga zato što smo ga gubili malo po malo, a nismo primjećivali. Kasno je kad netko u nama ubije sve ono što naj je dizalo do neba. Kasno je kad imamo samo kajanje. No nije kasno kad na prvo upozorenje zastanemo i razmislimo. Nije kasno kad priznamo i ispravljamo. Nije kasno kad znamo da cijenimo onoga koga imamo. 

Ne uzimamo ljude koje volimo zdravo za gotovo. Jer vrlo lako se dogodi da bude gotovo. 

Neki baner