O životu pod maskama

Žalimo se neumorno na pandemiju, situaciju, državu, epidemiološke mjere. Žalimo se mi neumorno na sve.

Pandemija gluposti

Da se razumijemo – da, svima nam nedostaje staro normalno. I ne kažem da je idealna situacija i da vladajući znaju što rade. Ali ipak, cijeli svijet ne zna što radi. Mali genetski zapis zvan virus pokorio je kontinente. I onda, izviru pametnjakovići.

Neki vjeruju da im nošenje maski oduzima osobnu slobodu i krši osnovna ljudska prava. Neki pak vjeruju da će ih cjepivom čipirati i da će se ostatak njihovih prevažnih života odvijati pod budnim praćenjem svemirskih tehnologija i urota budućnosti.

Pojedincima koji podržavaju i povjeruju u te teorije najrasprostranjenija livada ovog svijeta ne bi pružala slobodu, a učinak cjepiva zasjenile bi zasigurno neke nove mutacije. Nažalost, bolest gluposti širi se puno bolje i više nego zdravlje pameti.

Nedostatak svježeg zraka & istine

Fascinantno mi je koliko smo ambiciozni urlati i razvijati teorije i dodatnu problematiku oko svepristune globalne situacije. A istovremeno, toliko lijeni i pasivni uzeti stvari u svoje ruke i ne dopustiti da okolnosti izvan nas određuju okolnosti u nama. Svijest i to. Ovo, ono. Onako, ovako. Da, to je malo teže.

Primijetih da ti pojedinci i mase koji se najglasnije žale na maske i oduzimanje sloboda uvelike već žive pod maskama u vlastitim zatvorima. Maska na faci vjerojatno je samo točka na i nedostatku svježeg zraka i istine. Pa tako luduju oko karijere, uspjeha, bračnih statusa, potomaka, vječno u ratu i sukobu za bolje sutra. U ratu i sukobu – više nije ni bitno s kim, ali najčešće sami sa sobom. Bez imalo svjesnosti da se život odvija sad. A oni ga prolaze u stresu, frustraciji i ludoj ambiciji za bolje sutra. Ambiciji koja često nije iz ispravnih razloga. Lažno sretne obitelji pod krovom zatvorske kuće #vrijememijedaseženim. Napredovanja na poslu uz samo trenutni osjećaj sreće i ispunjenosti.

Često proizašao samo iz naslade i izazivanja tuđe ljubomore. Nek mi što više tog piše pod profilom. Nek to drugi vide. I nek je susjedu gore. Zašto je to tako? Vjerujem da korijen te krnje ljudske prirode leži u nedostatku svijesti ili tuđim uvjerenjima usvojenim kao ultimativni zakoni života.

Često kad čovjek ne razmišlja zašto se osjeća tako kako se osjeća, kad se ne pita iz kojih namjera proizlaze njegovi postupci i kad ne razmišlja o učincima svojih postupaka – tu se često radi o pasivnom nedostatku svijesti. S druge strane, isti nedostatak očituje se  i kad čovjek pasivno prihvati sve servirane načine, norme i uvjerenja – bez da se zapita želi li ih uistinu, eh, tu je začetak života u lažima.

Tren kad tuđa očekivanja, norme, tradicije budu usvojene kao osobne i vlastite istine i način života, to je tren kad počinjemo lagati sami sebe. Najopasnija laž je ona koju upućujemo sami sebi. Život u lažima je, vjerujem, izvorište svih bolesti, frustracija i kolektivnog nezadovoljstva.

O životu pod maskama,  Još veća opasnost od korone smo mi neodgovorni ljudi!

Svijesti naša svagdašnja

Na to stanje, sve ostale vanjske situacije služe samo kao dodatni okidač za paljbu. Pa tako i ova pandemija. Fizički predmet maske nikom ne bi trebao ograničiti slobode. Postoje puno važniji prostori u našim životima koje bismo trebali povezati sa slobodom. Ponajprije, slobodom vlastitih izbora i odgovornosti za iste.

Naravno, percepcija slobode individualna je stvar. Činjenica jest da se uvijek češće pasivno predajemo kolektivnoj svijesti umjesto da razvijamo svoju vlastitu. Osobnu. Bolju. I svima nam je dosta epidemioloških mjera.

Ipak, umjesto da se ambiciozno urla nad istim, pruženo nam je vrijeme za promisliti čemu se to istovremeno tako pasivno predajemo. I nije li možda i to uzrok naših frustracija i nezadovoljstva? Nije li to pravi život pod maskama kojeg bi trebalo istražiti i na kojem bi valjalo poraditi? Svijesti naša svagdašnja, moli za nas.

Neki baner