Od privrženosti do ovisnosti

„Ne mogu živjeti bez tebe. Mislim samo na tebe. Ti si moj smisao. Ti si moj život. Bez tebe nemam smisla. Zbog tebe bi napustio/la sve. Volim te više od ičeg i ikog.“ Dubina i jačina ovih izjava dirnu i prodrmaju svakog. Na koju stranu, to je pitanje. Jesmo li se pomaknuli od tragičnih Romeo & Julija završetaka? Ili smo samo fizičku smrt zamijenili onom emotivnom? Kako god, današnje tumačenje ljubavi i odnosa ove bi izjave obojalo u crvene zastave. Kada i zašto uopće dolazi do nezdravih načina u odnosima?

Kako u odnosima prepoznati put prema ovisnosti?

Svi volimo osjećaj pripadnosti i privrženosti drugom ljudskom biću. Toliko volimo da, usuđujem se reći, prisilno živimo u nekim odnosima. Pa često miješamo privrženost i posjedovanje, povezanost i ovisnost. A, to svakako nisu isti pojmovi. Kad onda nastupaju nezdrave naznake ovisničkih razmjera?

Rekla bih, postaje nezdravo kad sva ta silna „ljubav“ postane teret i opterećenje. Kad različito mišljenje, stavovi ili emocije jedne osobe izazivaju neviđen otpor druge. Nepoštovanje emocija i pokušaji mijenjanja od strane te osobe su, u tom slučaju, uobičajen slijed. Kao da je lakše  mijenjati i modelirati drugu osobu, nego prihvatiti da ta osoba možda nije za vas. Odnosi i veze na prigušenu silu najbolji su primjer za to. Također, isti su jak pokazatelj koliko se zapravo žudi za ljubavi.

Tjerati drugu osobu da djeluje protiv sebe, a na vaše zadovoljstvo svojevrsna je manipulacija. I, istovremeno uzorak vaše ovisnosti prema tuđem djelovanju. „Dokaži mi da me voliš“, u tom smislu, jedna je od najžalosnijih izjava. Tražiti dokaz, koji bi trebao prirodno i očito postojati bez prisilnog zahtjeva, alarm je krivog odnosa.

Svi imamo različite vizije ljubavi. I, to je u redu. Ali, možda bismo se svi složili u jednom, a to je da ljubav uteg nije. Kad bolje razmislim, možda se i ne bismo složili. Budući da svačija uvjerenja proizvode drukčije istine. Uzevši to u obzir, svi su u pravu.  Kako god, ja sam netko tko vjeruje da ljubavi pripada lakoća. U smislu da nema sile i samozavaravanja ikakve vrste.

Neki baner

Zašto se rađa ovisnost o drugoj osobi?

Samo osoba koja ne pripada sebi ovisi o pripadnosti drugom biću. Samo osoba kojoj je nepoznata vrijednost samog života može svoj puls staviti pod tuđu kožu. Takvoj osobi teško je, pa gotovo i nemoguće, udovoljiti. Takva osoba traži u drugima ono što treba prvotno od sebe. Kad bismo samo shvatili da bi ljubav trebala biti dijeljenje osobnog prostora. Ne oduzimanje istog. Ne krađa tog prostora.

Ako smo potpuni, ljubav obogaćuje. Ako smo polovični, ono što vjerujemo da je ljubav, unakazuje. To vrijedi za sve odnose. Ne samo ljubavne, već i one prijateljske.

Upoznala sam brojne duše koje neizmjerno vole prvotno zbog vlastite slike njih u tuđim očima. I tu, nevidljivo grade svoju vrijednost u drugoj osobi pod parolom silne ljubavi prema njoj. I sve je to bajno dok ne naiđe neslaganje bilo koje vrste i te se kule polako, ali sigurno počnu rušiti. Takve osobe ovise o vašoj potvrdi.

I, ukoliko naiđu na negodovanje, ruši se slika njih koju su sagradili u vama. I, ovisnosti isplivaju na površinu. I, svaki vaš potez automatski je pod emocionalnom manipulacijom druge osobe. Nema tu puno slobode ni prostora za nešto iskreno.

Romeo, o Romeo! Zašto si Romeo?

Nema ništa ljepše od poteza, romantičnih riječi i gesti kojima drugu osobu činite sretnom. Sve dok to činite zbog nje. Zbog njene sreće. Ne zbog vizije sebe u njenim očima. Djelo vrijedi ukoliko ga opravdava iskrena namjera. I, obrnuto.

Svima naravno godi kad ih se stavlja na pijedestal. No, oprez. Iskonska povezanost i privrženost rađa se s onima koji razumiju da ljubav razina nema. Stoga, uzdizanja na bilo kakva prijestolja podrazumijevaju i neizostavno padanje s istih. Ljubav je lišenost svih razina i dopuštanje svake. Dovoljno jednostavno da bi bilo komplicirano. Dovoljno protuslovno da ne bi bila istina.

Od privrženosti do ovisnosti,   Što ljubav predstavlja svakom znaku zodijaka?, cold couple emotion frost
Photo by Inna Lesyk on Pexels.com

Mit „druge polovice“

Jesmo li onda fizičku smrt tragičnih završetaka ljubavi iz literature zamijenili emotivnom smrću? Kad kažem emotivna smrt, mislim prvotno na pristajanje bilo kakvih odnosa. Odnosa u kojima žudite da pripadate drugoj strani dok istovremeno gubite ili ne nalazite sebe. Dogovoreni brakovi odavna ne postoje.

Međutim, kao da su i dalje tu. Obzirom na ideju „drugih polovica“ i realnu statistiku prisiljenih odnosa. Stoga, zašto ta silna žudnja za pripadanjem ne bi usmjerila svakog da pripada, prije ikome, samom sebi? Vlastita cijelost ono je na čemu valja raditi, prije nego slijepi krenemo u lutanje za „drugim polovicama“.

Po vlastitom osjećaju vrlo jasno možemo zaključiti što je privrženost, a što ovisnost. Što je iskonska povezanost, a što emotivna manipulacija. Sve te razlike jasno su vidljive u odgovoru na dva pitanja. Jeste li sretni u tom odnosu? I, zašto?

Neki baner