Odbijam biti žrtva…

Nikad nisam niti trpila niti se podrazumijevalo da moram trpiti bilo šta i bilo koga. Učili su me da budem korektna i tolerantna, ali učili su me i da zaustavim svakoga ko nije takav prema meni.

Rođena sam u sredini, za koju se usuđujem reći, da je po rodnoj ravnopravnosti bila na daleko većoj razini nego je to danas cijeli region uključujući i Sloveniju kao zemlju s najvećim stepenom rodne ravnopravnosti. Ravnopravnost i emancipacija nisu imale ekvivalent u broju ispijenih čašica ili broju noćnih izlazaka. Ogledale su se u mnogo vrednijim stvarima: jednakom pravu na imovinu, na nasljeđe, jednakom pravu na obrazovanje i traženje posla. (Namjerno izbjegavam reći pravo na zaposlenje jer i onda isto kao i danas mogao si imati pravo koliko hoćeš, ail posla nije bilo. Dakle, jedino su oba spola mogla imati pravo na traženje posla.) I u konačnici, žene odnosno ženska djeca više, podsticane su da ne dozvole bilo kakav oblik zlostavljanja. Ako kažem da su paralelno tome muškarci učeni da poštuju žene, rizikujem da budem ismijana zbog utopističkih iluzija.

Rizikovaću i evo, to ću i reći, ali samo to jer ovdje nije riječ o muškarcima.

Neki baner

Činjenica je da se danas za ženske nevolje krive tradicija i patrijarhalni odgoj gdje je bilo “sramota” pobuniti se, pobjeći, tražiti pomoć, braniti se odnosno, da budem jasnija, potući se kad si ugrožena. Vjerujte, ja za te sramote ne znam niti me iko učio da postoje. Sve, pa i fizički obračuni, bila su dozvoljena sredstva u zaštiti ličnog integriteta. Ne napadati, ali ako si ugrožena onda je sve dozvoljeno da se zaštitiš. Ok, zvuči kao da sam odrastala u prašumama Amazona gdje se jedino slušao i slijedio instikt za samoodržanje. Ipak, nije bilo baš tako. Moji roditelji, a i njihovi roditelji bili su svjesni da svijet nije idealno mjesto. I ne samo oni. Isto je bilo i u komšiluku i u školi. U osmom razredu sam na sred časa odvalila šamar dečku u klupi iza mene koji me pokušao hvatati ispod stola. Dobila sam podršku nastavnika, a i drugova iz razreda. Naravno, za ovo su morali saznati i roditelji. “Spremna si za svijet” – rekao je otac klimajući glavom. Naime, naredne jeseni trebala sam krenuti u srednju školu, a to je značilo „otići iz kuće“. Niko nije pominjao nikakvu sramotu zato što sam pribjegla nasilju da bih se zaštitila. Moram napomenuti da više nisam imala problema. U srednjoj školi za vrijeme velikog odmora, na dugačkom hodniku punom hormona, moja drugarica je klipana koji je uhvatio za du*e tako udarila nogom da je samo jeknuo. Dobila je ovacije. Čak je i taj klipan stenjući izgovorio: “svaka čast”. Ne tvrdim da su to bili loši dečki jer nikada kasnije nisam čula ni za jednog od njih da su ponovili te greške. Možda im samo u kući nisu dovoljno trubili o tome kao nama. Osim učenja o samoodbrani, paralelno se insistiralo na stvaranju uslova za samostalnost. Uopće se ne sjećam da sam se kao mala igrala lutkama ( možda zato što ih nisam ni imala) mame i djece za što psiholozi tvrde da je prvi znak majčinskog instikta. Ja sam se igrala nekih drugih igara i dodjeljivala sebi uloge autoriteta. Vrlo rano sam, u gotovo sirotinjskom okruženju, shvatila značaj ekonomske samodrživosti za položaj žene u društvu. Jer, samostalna i finansijski neovisna žena ne mora trpiti ono što ne želi. Siromašnu i ekonomski ovisnu ženu, govorili su mi, baš kao i siromašnu i ekonomski ovisnu državu, eksploatira ko stigne i kako želi. Širok je spektar nepovoljnog i nepoželjnog djelovanja i kreće se od negiranja ličnosti preko ekonomskog izrabljivanja do fizičkog napada na njen integritet.

Zato su roditelji, od kako znam za sebe, svakom prilikom isticali da “moram učiti i raditi”. Dakle, nisu govorili “trebaš”, već “moraš”. Na prvu zvuči strogo i rigorozno. Na drugu zvuči isto tako. Tek na treću shvatiš da je ovo jedina situacija u kojoj se  “moraš” mora primijeniti jer je potrebnije i adekvatnije nego “trebaš”.

“Moraš” znači da moraš. “Trebaš” znači da je dječijoj volji dato pravo na izbor, jer nije strogo naredbodavno kao “moraš” pa možeš i opstruirati. A, opstruirati ne smiješ za svoje dobro. Znali su to dobro naši roditelji. Dakle, nisam morala biti lijepa. Nisam morala biti umiljata i nisam morala loviti potencijalnog muža. Morala sam učiti i raditi, a biti lijepa, umiljata i lovica, mogla sam ako sam željela. A ako ne, onda nikom ništa. Da napomenem: i u moje vrijeme je bilo djevojaka koje su tražile lakši način da prođu kroz život. Ipak, u mojoj kući se propagirao rad i obrazovanje, a isto je bilo u većini drugih porodica. To je bio jedini put ka samostalnosti i neovisnosti. Rada se nisam bojala. Nisam ga voljela, ali nisam se ni bojala. Čak ni onda kad nisam imala novca, kad sam bila na rubu egzistencije, kad sam brojala kovanice i računala obroke, nisam se bojala. Nisam ni zavisila od drugih. A najvažnije: nisam bila maltretirana i ponižavana.

Nekad sam, kad bih pala ispit ili ostala bez posla, u samoći da niko ne vidi plakala,  pritisnuta bremenom opstanka, zamjerala roditeljima što me nisu učili da se našminkam i utegnem i dobro se udam. To “dobro” je diskutabilno, ali šta dvadeset godina zna šta je dobro? Niko meni nije branio da se promijenim. Ipak bilo je prekasno jer je ono čemu su me učili bilo duboko ukorijenjeno.

Tražila sam posao, ali i napuštala intervjue kad sam osjetila samo mali nagovještaj nepoštivanja. Na posao dolazila da radim i plaću zaradim. A situacija je bilo svakakvih. Ono što nakon više od dvadeset godina rada na nekoliko različitih poslova, stalnog radnog odnosa, honorarnog posla, rada u isključivo muškom okruženju, mogu reći jest da zaista, zaista ne mogu pokazati prstom ni na koga i optužiti ga za mobing ili nedolično ponašanje. Takva sam, šta mogu. Oblikovalo me je roditeljsko nasljeđe. Jesam li zbog takvog stava nešto propustila kroz život? Možda jesam. Ja vjerujem da nisam.

Nedavno sam pročitala post jedne redateljice iz Holivuda u kom je iznijela podatak koliko filmova se bavi ženama. U većini filmova žene su žrtve. Oni malobrojni opet idu u krajnost i promoviraju žene superžene. Sredine nema. A sredina postoji. Sredina u ovoj priči su obične, a opet fantastične djevojčice, djevojke, žene koje su odbile biti žrtva. Svaka od njih je jedna velika priča. Jednom ću pisati o njima. Zaslužile su. A zaslužile su i one žene koje niko nije učio kako ne biti žrtva, da barem sada kad jesu shvate da to ne moraju biti. Da mogu promijeniti stvari.

Sada pokušavam svojoj djeci to isto usaditi. Hoću li uspjeti? Ne znam. Znam samo da ni u šali ne govorim ništa što ih može navesti da pomisle da je trpnja obavezna, da bilo kakav oblik nasilja ima opravdanje. I, na kraju, pred njih stavljam iste one imperative koji su nekad stavljeni preda me: učiti, raditi i odbiti biti žrtva.

Šta je poenta moje priče? Poenta moje priče je da se žene od malih nogu uče da budu jake i hrabre. Ako im se i desi zlo koje nisu mogle spriječiti onda o tom zlu trebaju i moraju pričati i radi sebe i radi drugih žena. Poenta moje priče je da elementarne vrijednosti nikad ne treba zanemariti niti skloniti u kraj jer su garant sigurnosti žene u svakom sistemu i u svakom vremenu.

                                    H.H.E (By Nisrin Nisrin)

Neki baner