Otišao si

Ti za kojeg sam jedinog povjerovala da nikada ne bi mogao otići. Da bi se borio do zadnjeg daha i radije umro no ikada odustao od nas. Ali prevarila sam se. Kao što se zaljubljeno srce valjda uvijek prevari.

Jedne si jesenske noći došao, s rukama u džepovima, gledao me onim svojim snažnim očima i istovremeno me i skidao i oplakivao.

Volim te – rekao si.

Znam – odgovorila sam.

Šutjeli smo trenutak ili dva i samo se promatrali. Naše su oči oduvijek pričale umjesto nas.

Ništa drugo nećeš reći? – pitao si me a ja sam se ugrizla za usnu kao i milijun puta do sada, popela na prste i poljubila te. Instinktivno si izvukao ruke iz džepova i stisnuo me uz sebe.

Neki baner

Kako ću živjeti bez tebe? – pitao si tren zatim kad sam se naglo istrgla iz tvog zagrljaja i ustuknula.

Jednom si rekao da se bez svakog može. – rekla sam otresito, želeći te nekako otjerati od sebe. Sve u meni je gorjelo i umiralo istovremeno.

Tad nisam znao kako je to voljeti nekog kao što si ti.  – izgovorio si gledajući me u oči i tražeći naznaku ičeg osim gladi moga tijela za tvojim. Ali sakrila sam to.

Ne osjećam više ništa osim privlačnosti. – slagala sam. Bila sam tako vješta glumica. Mogla sam bilo koga uvjeriti u bilo što. A sad sam tebe željela uvjeriti da ti je bolje bez mene.

Ne vjerujem ti. – rekao si i posegnuo prema meni a ja sam ustuknula.

Čuj… možemo se opet valjati po mom krevetu, ali to neće promijeniti ništa. Mislila sam da te volim, ali eto… nije tako. Takve se stvari samo dogode.

Ne tebi. – još jednom si probao.

Znao si da sam teška. Sve si znao. Ne znam čemu sad takvo čuđenje? Je li stvar u egu? Neka ostavlja tebe pa ti teško pada? – napad je najbolja obrana.

U redu. – odjednom si odgovorio, posegnuo prema meni i poljubio me u čelo. Znala sam da tim poljupcem potpisuješ kapitulaciju. Zatvorila sam oči, upijajući osjećaj tvojih usana na svojoj koži. Znala sam da više neću osjetiti tu toplinu i da me nikada više nitko neće ovako voljeti. Znala sam da sam te ubila svojim riječima i da ćeš mi se svetiti svakim svojim udahom.

Znala sam kuda ćeš otići kad me pustiš iz zagrljaja. Znala sam što me čeka i tko će te sve imati. Tko će te dirati. Sve mi je u jednom trenu prošlo kroz glavu, ali šutjela sam, gutala bol i nisam joj dala da mi se popne u grlo pa pobjegne preko usana.

Tebi je bolje bez mene. – pomislila sam ali nisam rekla na glas, odbijajući otvoriti oči i gledati te kako odlaziš. Slušala sam samo odjek tvojih koraka, a tren zatim tresak vratima tvog auta.

Žmirila sam i dok su gume cvilile po asfaltu i dok je vjetar šibao oko mene a ja samo stajala na mjestu na kom sam prije svega nekoliko sekundi ubila našu ljubav.

Pustila sam suze da mi se razliju licem i natapaju mi kosu.

Dani koji su uslijedili, bili su mi kao izmaglica. Bila sam ovdje samo tijelom, lice je krasio najširi i najblistaviji osmijeh, ali duša je bila negdje daleko.

Svi su pričali o tebi. O tome s kim se viđaš i čudili se što ne reagiram.

Znaš li s kim su ga vidjeli? – rekla bi mi kolegica, a ja bih samo nonšalantno slegnula ramenima i nastavila piti kavu. Ona bi mi prepričala svaki sočni detalj i pokazivala slike s tvog profila a ja bih samo odgovorila da mi je drago što si sretan.

U sebi sam znala zašto to radiš. Nijedna tebi važna žena nije nikada bila tako eksponirana. One koje si volio – brižno si čuvao. Mene više od svih. Bio je to tvoj dokaz ljubavi, tvoje „Volim te toliko da te nikome ne dam. I nikome ne dam u naš svijet.“

Ove si jebao. Pokazivao si svijetu, a najviše sebi  da možeš. Inatio si se, onako kako sam očekivala. Tražio si reakciju, za koju si dobro znao da je nikada nećeš dobiti od mene. To te možda najviše boljelo. U trenucima najveće tuge i najveće čežnje, kad bi sjedili jedno nasuprot drugog, goreći od iste one želje, svega nekoliko centimetara udaljeni ali stotinama svjetlosnih godina daleko, tražio si samo jedan mali znak, samo jedan mali mig u kojem bih pokleknula. Nisam ga davala, jer sam te voljela više od sebe. Jer sam znala da ti je bez mene bolje.

Žene u tvom životu, bile su nošene kao malo vode na dlanu, ali svaka me od njih mrzila. I dok si ih obasipao pažnjom, nijednu nisi gledao kao mene.

Znale su da te nemaju.

Znale su čiji si i dok su vam tijela bila isprepletena. Pitao si se je li tako i sa mom. Nisi znao da me od one noći nitko nije dotaknuo. Nisam to htjela.

Samo sam tebi obećala ljubav.

I nisam mogla pojmiti da itko prstima klizi po mojoj koži, jer nitko to ne bi radio poput  tebe. Nitko ne bi znao kada ugristi a kada poljubiti, kada voditi ljubav a kada jebati.

Ti i ja… mi smo bili svijet za sebe. Kako je to itko mogao zamijeniti?

Jesam li se pokajala što sam te otjerala? Zbilja se to pitaš? Još uvijek?

Svakog jutra kad bih se probudila u praznom krevetu i svake večeri kad bi mi tijelo dotaklo hladne plahte. Svaki put kad bih ti vidjela lice. I oči. I tugu u njima. I svaki put kad bi kraj mene protrčao neki klinac, osmjeha slična tvom, pa bih se zapitala…

Zašto me nikad nisi potražila? – pitao si me kad smo te zimske večeri na Božićnom domjenku oboje popili malo previše.

Jer je ovo moj svijet. – pokazala sam rukom na kaos i prostoriju u kojoj smo se nalazili. Bio je to lijep ovalni ured, nebodera u centru grada, kojeg je moja tvrtka nedavno kupila.

Mogao sam se nositi s tim. – odgovorio si ljutito.

Ne ljubavi. Nisi. – odgovorila sam i oboje nas zatekla.

Tebi su trebale mirne večeri uz šalicu čaja, oblaci dima i pisanje romana u tišini. Trebala ti je žena koja ne pita puno i na sve pristaje bez pogovora. Trebao ti je topli obrok i miris doma. Sa mnom si imao kaos. Ja… nisam se znala smiriti. Ne bih te nikad usrećila.

Trebala si mi ti. I ti si mi uzela NAS. To ti nikad neću oprostiti.  – tad sam prvi put osjetila svu silinu tvoje boli i ona me prepala.

Prepala me toliko da sam šutjela. Arogantna rospija u meni nije se usudila pustiti glas.

I znaš što ti još ne opraštam? Što sve to vrijeme koje smo proveli udaljeni nije važno. Ništa se nije promijenilo osim što smo jebali druge ljude… – nastavio si ljutito.

Nismo. – šapnula sam.

Molim? – odbrusio si.

Ja… nisam. – rekla sam, spustila čašu na stol i okrenula se.

E nećeš. Ovaj put nećeš otići. Nećeš nas dva put ubiti. – rekao si i poljubio me. Deset pari očiju okrenulo se prema nama, a ti nisi mario. Stisnuo si me uz sebe i ljubio kao da ti život ovisi o mojim usnama.

Ali otišao si… – prošaptala sam zadihano kad si se odmaknuo od mene i promatrao me onim gladnim pogledom.

Ne ljubavi, nisam. Samo sam čekao da odrasteš.

M. Klasiček

Neki baner