Pisati sam počela u osnovnoj školi. Tamo negdje u periodu kad sam otkrila svijet Harryja Pottera i činjenicu da mi pisana riječ pruža svojevrstan bijeg od realnosti. A vjerujte mi, bijeg od moje realnosti je bila nužno potrebna.
Bila sam tiho i nevidljivo dijete, ništa više do li sjene koja je postojala čisto postojanja radi. Bila sam jedna od onih koji su fizički zauzimali prostor u razredu, ali kao da nisu dio svega toga. Moje misli su vazda lelujala nekud drugdje. Živjela sam u oblacima, reklo bi se. I većinom su ti oblaci bili teški i sivi. A pošto me dar govora nije pretjerano služio jer moje se riječi nisu čule niti bi ih htjeli slušati oni kojima su bile namijenjene, pisana riječ je postala moj najbolji prijatelj.
Na papir sam mogla stresti sve svoje misli i osjećaje koji su me gušili u stvarnosti.
Mogla sam postati bilo tko i bilo što na papiru. Ali, kako to već biva, život i odrastanje su preuzeli vodstvo, a moje silne bilježnice su ostale u kutku dječje sobe da skupljaju prašinu. Tu i tamo bih napisala stih ili dva kad bi me realnost počela pretjerano gušiti.
A onda, jednog dana, realnost je postala toliko okrutna, a moja potreba za riječima koje bi doprle do drugog ljudskog bića toliko neobuzdana, da sam ponovno počela pisati. Izbacivala sam svu tugu i bol pisanim riječima, pritom tražeći i sastavljajući sebe, a onda i u nadi da ću nekako pomoći onima koji se osjećaju kao što sam se i ja osjećala.
Dugo mi je trebalo da pronađem i sastavim sebe kroz te riječi upućene nikome, a opet svakome. Dugo mi je trebalo i da shvatim da te riječi mogu izgovoriti i na glas i da će ih pri tome netko uistinu i poslušati.
I nisam više ona mala nevidljiva djevojčica koja se krije iza magičnih knjiga i hrpe papira.
Postala sam glasna i odlučna, i dalje s glavom u oblacima ali i riječima koje se usudim izgovoriti na glas. I shvatila sam da naše riječi, bile one pisane ili izgovorene, imaju velikog utjecaja na ljude kojima su upućene. Shvatila sam da su riječi naše najjače oružje i da je s njima potrebno oprezno baratati.
A negdje usput sam odlučila da više ne želim biti djevojka koja se skriva iza pisanih riječi, već ona koja mijenja svijet svojim djelima. Pisanu riječ ću ostaviti za neke buduće dane i magične svjetove u kojima su svi sretni i nasmijani i svaka priča ima sretan početak i kraj.
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
